Naslovnica

Zbog Manolića i ostalih HOS je sramotno optužen za veleizdaju

Krajnje je vrijeme da državni organi proglase taj dokument-elaborat nevažećim i time skine stigmu kako s HOS-ovaca, tako i sa svih branitelja Vukovara. Što se tiče samog HOS-a, ti će momci biti sretni ako katkad upalimo svijeću 18. studenoga za njihove poginule i nestale suborce.
27. studenoga 2014. u 19:40 25 komentara 12534 prikaza
HOS
Foto: Damir Radnić, Viktorin Jurić i Darko Derganc
Pogledajte galeriju 1/3

Veća grupa držala se početnog cilja, slijedeći žice dalekovoda i tako je nakon duge hodnje napokon došla u Vinkovce. Time konačno završava cjelodnevna kalvarija HOS-ovaca i ostalih koji su pošli u proboj 17. studenoga 1991. godine. Naknadno je ipak poginuo još jedan HOS-ovac, Dragan Peša – Šiljo. On je krenuo u skupini sa Samoborcem, drugi dan, tek nakon konačnog kraja! Bila je to vrlo teška odluka za Samoborca koji se nije htio predati i koji je do posljednjeg trena forsirao ideju da se sruše mostovi oko Vuke i da se brani sam centar i bolnica.Svjestan da bi time dobili možda dva dana vremena, dodatno navukli bijes napadača na ljude u bolnici, odlazi u posjet Krajinoviću: „Ićo veli: ‘Vidim ti po faci da nije dobro, a pošto je tako kako je, vi svakako odite, a nama Bog što da’. Kasnije sam još imao neugodne razgovore s vodećima u bolnici, na kraju se ispostavilo da sam, nažalost, bio u pravu, da ta priča s ranjenicima neće dobro završiti. 186 ljudi je krenulo, zadnji sam napustio most“. Josip Tomašić – Osa, zapovjednik Sajmišta, vodio je skupinu, Samoborac je bio na začelju. Skupina se razdvojila zbog bizarne situacije: „Ide kolona, stane i stoji. Nakon nekog vremena, ja odem naprijed i gledam, to nisam u životu videl; čovjek stoji i spava! Zaspao je na nogama, a kolona je otišla naprijed, dok smo mi iza čekali misleći da ovaj iz nekog razloga također čeka. I tako nas je zaostalo 36, nitko iz Vukovara, samo dva Vinkovčana“. Potom je uslijedio maraton hodnje pod konstantnom opasnošću, neki su se već nakanili ubiti, no uspjeli su naći put Vinkovaca. U svoj toj agoniji, skupina u kojoj se našao Peša, odvojila se i kod Petrovaca upala u smrtnu zamku.

NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Slikano nakon velikog napada JNA, 2. 10. 1991. godine. U napad se krenulo oklopom i pješaštvom, ali i staromodnom doktrinom, koja uključuje vojnu pobjedu uz proboj tenkova okićenog pobjedničkom zastavom. Nakon teškog poraza, napadač nije mario za „svetu zastavu“. Damir Markuš, krajnje lijevo, otišao je po nju, na slici je uništava sa zapovjednikom HOS-a Željkom Delićem - Švicom (lijevo) i Viktorinom Jurićem – Pašom

HOS | Autor : Damir Radnić, Viktorin Jurić i Darko Derganc Foto: Damir Radnić, Viktorin Jurić i Darko Derganc

FOTO: Nakon vrlo kratkog oporavka, izranjavani HOS-ovci vraćaju se blizu „mjesta nesreće“. Vinkovci, Mala Bosna, siječnja 1992. godine. Slijeva zapovjednik Damir Radnić, Ivica Zupković (zapovjednik 6. bojne HOS-a Vinkovci) i Igor Široki

Jurčanova kalvarija i HOS-ova štafeta smrti

Damir Radnić, Branko Smoljan, Goran Petrović, Jako Kalauz, Marinko Lozić, Dražen Đurović i Zoran Milas uspjeli su izbjeći pogibiji u proboju iz Bogdanovaca. Veliki broj od 130 poginulih branitelja i civila koje je pedantno zabilježio Vinko Žanić poginuo je upravo u proboju. Jednu veliku skupinu činili su civili i HOS-ovci Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta – Pidžo, Zoran Antunović, Ante Šarić, Ivica Jurčan i Žarko Manjkas – Crvenkapa. Tražili su put ka Nuštru, slijedeći rijeku Vuku, puzajući kroz kukuruze i provlačeći se kroz šumarke. Kada su se povukli ka Vuki, naletjeli su na minsko polje. Crvenkapa pogiba, naknadno Šarić i Antunović, kao i Josip Knežević koji se ranjen utopio htijući popiti vodu iz Vuke. Jurčan, Hrbatović, Iveta i Đuro Kovačević bili su teško ranjeni. Preplašeni preživjeli su ih koliko-toliko previli i nastavili svoj put (koji je nažalost završio smrću većine). Uskoro je naišla neka druga grupa koja je teške ranjenike prebacila u obližnji kukuruz. „Najpokretniji“ Kovačević satima je puzao ne bi li u šljemu donio nekoliko kapi vode iz Vuke. Dani su prolazili, morali su paziti da ne zaspu svi odjednom da se ne smrznu, a sve više su pomišljali na samoubojstvo Osmi dan naišao je Julio, Vukovarac koji je također lutao u proboju, ostavio paštetu i poveo koliko-toliko pokretne Hrbatovića i Kovačevića. Deveti dan naišao je policajac u proboju, Željko Đapić, te uz obećanje da će poslati po najteže stradalog Jurčana, poveo je Ivetu put Nuštra. Istu večer Jurčan je čuo glasove te zazvao, ispostavilo se, grupicu branitelja. Oni su ga stavili u šatorsko krilo, zapravo iskoristili da im bude vodič, da ne nalete na kobno minsko polje. Potom su ga ostavili u kukuruzu, umotanog u krilo, uz obećanje da će poslati pomoć. Naredna tri dana, Jurčan je ležao, ne mogavši smoći snage da se ubije i onda, konačno su 12. dan naletjeli novi borci, ovaj puta pripadnici JNA koji su smogli ljudskosti da ga odnesu u Marince. Iako bez obje potkoljenice, u zarobljeništvu počinje nova agonija, uz stalne batine i psihička zlostavljanja. Jurčanova kalvarija koja završava krajem ožujka, dobit će, kao i „štafeta smrti“, dostojan prostor u VP-u. Nažalost, tijekom cijele muke, doktori su ga operirali gotovo kao životinju; u jednom danu amputirali su mu lijevu potkoljenicu, desno stopalo i stavili fiksator na teško oštećenu lijevu nadlakticu, uz sva ostala saniranja sitnih rana.

Bio je to posljednji poginuli HOS-ovac u izravnom okršaju s neprijateljem. Ostali preminuli na Ovčari, nažalost, nisu imali mogućnost pružiti otpor. Cijela priča s HOS-om nije završila na način na koji je trebala jer bi u svakoj drugoj državi takva postrojba, pogotovo zbog enormno visokih žrtava, bila uzdignuta na posebno mjesto. U Hrvatskoj su, kao i neki drugi branitelji Vukovara, isprva dočekani uz prijetnje, sumnje i optužbe. Preživjeli su se kao pokisli vratili domovima, u nimalo doličnoj atmosferi. Široki se zatvorio u kuću jer su ih mediji proglasili dezerterima, Damir Radnić imao je i policijski tretman na Laščini, borci iz Kutine su se vraćali potajice i uz pregovore s lokalnim organima vlasti, gotovo kao u nekom filmu. Čak i ranjenici koji su slučajem preživjeli Ovčaru doživjeli su provokacije u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu. Vrlo neobičan rasplet događaja, može se konstatirati i svojevrsna pobjeda tajnih službi JNA, ali i onih ljudi iz vlasti, poput Josipa Manolića, koji su uporno prezentirali HOS kao paravojnu skupinu. Preživjele borce HOS-a jako smetaju te uspomene: „Ma nismo mi htjeli ni prijeme, ni priznanja, ni medalje. Tek možda da nam stisnu ruku i kažu ‘Hvala’, da nas pošalju da se odmorimo pa ako imamo volje da možda pomognemo svojim iskustvom u stvaranju Hrvatske vojske.

HOS | Autor : Damir Radnić, Viktorin Jurić i Darko Derganc Foto: Damir Radnić, Viktorin Jurić i Darko Derganc

FOTO: Popis HOS-ovaca i njihova udjela u obrani Vukovara i Bogdanovaca. Statistika govori bolje od ikakva komentara

No, bilo je neugodno i ružno“, prisjeća se Damir Radnić prvih tjedana nakon povratka. Ipak, većina preživjelih HOS-ovaca, čak i dvojac teško ranjenih, Antolić i Purulić, brzo se priključuje, kao i brojni branitelji Vukovara, rekonstrukciji 204. brigade vukovarskih veterana u Rakitju, a potom i u novoosnovanu 5. gardijsku brigadu. Prošli su sva ratišta, sve operacije HV-a u kojoj su 204. BVV i 5. GBR sudjelovale: Hercegovina, Posavina, Maslenica, ponovno Hercegovina, srednja Bosna, redom najteža ratišta. Borci i zapovjednici HOS-a, iako višekratno ranjavani, ostvarili su značajan ratni put. Zvone Ćurković i Damir Radnić kao inspektori HOS-a, oba kasnije kao zapovjednici 4. bojne 204. brigade. Radnić je s postrojbom prošao sva ratišta, ranjavan sa suborcima, karijeru završio kao pukovnik i zamjenik zapovjednika nastavnog središta za obuku vojnika u Muzilu. Ipak, HOS kao postrojba postala je i ostala neželjeno dijete u institucijama koje kreiraju kolektivnu memoriju. Nema ih u udžbenicima, nema ih u medijima, čak je igrom slučaja upravo na njihovoj priči zapelo prikazivanje dokumentarnog serijala „Heroji Vukovara“ na HTV-u. Štoviše, a što je uistinu nevjerojatno, oni su još uvijek optuženi za veleizdaju u famoznom „Izvješću državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara“.

Jedna od brojnih gnusnih optužbi kojima je cilj kreirati tezu kako je HSP s HOS-om i u sprezi sa zapovjednicima Vukovara pravi krivac za lošu obranu glasi: „… pojedini pripadnici HOS infiltriraju se i u ZNG gdje pokušavaju širiti uobičajene laži i dezinformacije te vršiti… i vrbovanje za oružane akcije prema legalno izabranim vlastima u RH“. Tvorac tog uratka, koji zapravo apsolutno ničim nije objasnio uzrok pada Vukovara, osim time što je izmislio postrojbe HOS-a koje su trebale napasti Banske dvore i likvidirati Franju Tuđmana, Josip Manolić, i nakon 15 godina, pred haaškim istražiteljima tvrdio je kako su HOS-ovci nacisti. Nevjerojatna konstrukcija za postrojbu koja je samo u Vukovaru pod oružjem imala: Srbe, Crnogorca, Muslimana, Francuza, čak i ženu i čiji vrhovni zapovjednik, Dobroslav Paraga, nikakvim političkim ili sličnim pritiskom nije pokušao utjecati na odluke svojih ratnih zapovjednika. Krajnje je vrijeme da državni organi proglase taj dokument-elaborat nevažećim i time skine stigmu kako s HOS-ovaca, tako i sa svih branitelja Vukovara. Što se tiče samog HOS-a, ti će momci biti sretni ako katkad upalimo svijeću 18. studenoga za njihove poginule i nestale suborce.

  • prvacrta:

    I nema se šta napisati... Hvala im na svemu... Kako prepoznat svoju vrijednost? Pa kad te neprijatelj cijeni više od ostalih... a HOS su zapamtili!

  • Stipeprof:

    Manolić? Je li to onaj kojem je pročelnik kabineta bio Tomislav Karamarko?

  • oltar domovine:

    nikako ne razumijem kako ne smijemo reci da smo mi ustase a ne hos ...iako to kad smo sami uvjek govorimo ..neka pocivaju u miru i laka im hrvatska gruda