Sporadični pucnjevi razbijaju mučnu tišinu mostarske ratne noći. Mrkla je tama, Neretva se žestoko lomi o dijelove porušena Titova mosta, a upravo je te snažne bukove iskoristio Karlo Džeba, tada 32-godišnji zapovjednik 4. satnije „Cernica“ Mostarskoga bataljuna, u sastavu Općinskoga stožera Hrvatskoga vijeća obrane HR Herceg-Bosne, kada je u sudbonosnoj noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine, u tri ujutro, porinuo kajak u divlju vodu i njime prvi dosegnuo mjesecima okupiranu istočnu obalu Mostara.
Neopisiva je napetost pritiskala obje neretvanske obale. Dok su hrvatski vojnici čekali na znak za početak nastavka napada za konačno oslobođenje Mostara, agresorski dragovoljci strepeći su držali prste na okidačima i promatrali crtu razgraničenja, još uvijek u šoku od odlučujuće hrvatske akcije u kojoj su, u manje od tjedan dana, sasma izgurani sa zapadne gradske obale, okolnih naselja i brdskih vrhova s te strane Neretve, što im je zapravo bilo prvim vojnim porazom od početka Domovinskoga rata u BiH. Džeba je još ujutro 13. lipnja, prema zapovijedi iz Stožera, roneći u ledenoj Neretvi provjeravao je li Salakovački most, sjeverno od Mostara, miniran. Riječ je o tada jedinomu preostalom mostu između Salakovca i Metkovića kojim su vozila mogla proći. Srbi su, povlačeći se sa zapadne obale, u prethodnim danima minirali i porušili sve mostove, osim Staroga mosta.
