Odmah nakon stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevstvo SHS) u prosincu 1918. godine političke snage na području Crne Gore podijelile su se u dva suprotstavljena tabora: na tzv. „bjelaše“ (pristalice ujedinjenja) i „zelenaše“ (protivnike ujedinjenja, odnosno pobornike obnove crnogorske državne neovisnosti). Navedena podjela zadržala se do raspada Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine te je imala utjecaj i na opću situaciju u Crnoj Gori tijekom Drugoga svjetskog rata. Tijekom priprema za prve izbore na području Kraljevstva SHS, 1920. godine, pristalice „bjelaša“ nisu formirali svoju političku organizaciju koja bi imala za cilj brigu o interesima crnogorskog naroda nego su u velikoj većini pristupili postojećim srpskim građanskim strankama (Demokratskoj, Radikalnoj, Republikanskoj i Zemljoradničkoj).
Time su praktički postali „ispostava“ srpskih građanskih stranaka na području Crne Gore bez vlastitog političkog programa. S druge strane „zelenašima“ kao otvorenim protivnicima ujedinjenja nije dopušteno formiranje političke stranke te je time spriječen i njihov izlazak na izbore. Na sljedećim izborima 1923. godine dopušten je izlazak na izbore Crnogorskoj stranci (Crnogorska federalistička partija) koja je formirana na temelju političkog programa stvaranja autonomne Crne Gore u sklopu Kraljevstva SHS te priznanja crnogorske nacije kao ravnopravne hrvatskoj, srpskoj i slovenskoj. Na spomenutim izborima u ožujku 1923. godine federalistička stranka osvojila je drugo mjesto po broju glasova na području Crne Gore (svega 228 glasova manje od Radikalne stranke), dok je na izborima održanima u veljači 1925. godine Crnogorska federalistička stranka izbila na prvo mjesto po broju dobivenih glasova čime je postala najvažnija politička snaga na području Crne Gore. Međutim, krajem 1920.- ih godina XX. stoljeća Crnogorska federalistička stranka počela se dijeliti na tri struje: pristalice kralja Nikole I. Petrovića Njegoša koji su za cilj imali restauraciju crnogorske državnosti na čelu s dinastijom Petrovića, dok su drugu brojniju struju činili pristalice jugoslavenske državne zajednice koja bi trebala biti uređena na federativnoj osnovi. Treću, najmalobrojniju, ali najekstremniju struju, činili su pristaše Sekule Drljevića koji se zalagao za otvorenu oružanu borbu za uspostavu neovisne crnogorske države. Budući da je dijelio iste stavove o potrebi revolucionarne borbe s ciljem promjene postojećeg stanja u Kraljevstvu SHS, odnosno u konačnici njezinu dezintegraciju, Drljević se počinje povezivati s predstavnicima Komunističke partije...
U novom broju Vojne povijesti koju na svim kioscima možete pronaći od utroka 5. 5. čitajte još i o povijesti njemačkog vojnog utjecaja u Latinskoj Americi (činjenice i mitovi), saznajte sve o tajni Šibenskog kanala - Schnellboot S-158. Prvi put predstavljamo olupinu otkrivenu prošle godine. Prvi put donosimo i cjelovitu istinu o krvavom boju za Kašić početkom 1993. godine. Uz to, saznajte sve i o ratnom umijeću Mongola.
e ovaj autor je kao iz alan forda ispao....opkopar i 5.vojska i crveni listopad..ahahha....