Oči cijele Europe bile su uprte u Srbiju. Zbivanja na Balkanu punila su naslovnice novina diljem svijeta od kada su 6. listopada 1915. godine vojske Središnjih sila prekoračile Dunav, Savu i Drinu te otpočele silovitu ofenzivu na područje Kraljevine Srbije. Deset dana kasnije pridružila im se i Bugarska vojska koja je navalila na srpske položaje na istoku zemlje. Srpska je prijestolnica studeni 1915. dočekala pod austro-ugarskom i njemačkom zastavom, a Srpska se vojska pred premoćnim protivnicima povlačila sve dublje prema jugu zemlje. »Što će biti od Srbije?« pitao se hrvatski tisak u naslovu ispod kojeg je davao odgovor: »U Srbiji koraca sudbina velikim i brzim koracima. Usprkos velikih poteškoća napreduju saveznici bez smetnje u Srbiji. Ni Rusija, ni Engleska, ni Francuska, ni Solun, ni Galipolje ne mogu više spasiti Srbiju. Njezina se sudbina mora izvršiti kako je zaslužila.« Bilo je to ispravno tumačenje trenutnih prilika u Srbiji nakon što je krajem listopada i Velika Britanija javno priznala da je Srbija izgubljena. Tračak nade Srbiji je na kraju ipak došao s francuske strane. Iako se prvotno žestoko protivio upućivanju snaga na Balkan, general Joffre tijekom listopada promijenio je svoje mišljenje i nastojao primorati britansku stranu na slanje vojske u Solun.
Francuske snage izvršile su iskrcavanje u Grčkoj i sredinom listopada prešle srpsku granicu te stupile u vezu s jednim srpskim odredom kod Velesa koji je Bugarska vojska odsjekla od glavnine srpskih snaga. Na obali Velesa došlo je i do manjeg sukoba francuskih snaga s Bugarima, ali oskudne francuske snage nisu bile u stanju oduprijeti se Bugarskoj vojsci. Time je Joffre zapravo primorao britanske saveznike da pošalju svoje snage na Balkan jer je prijetila otvo rena opasnost da se u suprotnom francuske postrojbe u Makedoniji dovedu u bezizlaznu situaciju. Bio je to vrlo riskantan potez koji je ipak na kraju urodio plodom. Iako sa zakašnjenjem više od mjesec dana, pitanje formiranja francusko-britanske Istočne vojske bilo je konačno riješeno krajem listopada. Dogovoreno je stvaranje zajedničke vojske snage 150 000 vojnika, a na zapovjedno mjesto francuskih snaga stavljen je general Maurice Sarrail. Iako ga Joffre nije simpatizirao, Sarraila su zbog njegova socijalističkog uvjerenja preferirale francuske političke elite, zbog čega je njegovo postavljanje zapovjednikom na Zapadnom bojištu bilo politički uvjetovano. To je Joffreu uzrokovalo poteškoće i dovodilo u pitanje uspjeh francuskog angažmana na Zapadu. Na kraju ga se Joffre odlučio riješiti postavljajući ga na mjesto zapovjednika Istočne vojske na Galipolju, a nakon neuspjeha Galipoljske kampanje dobio je zapovjedništvo nad francuskim snagama na Balkanu. Zanimljivo je da Sarrail nije bio podčinjen Joffreu, već francuskoj vladi. Ista je stvar bila i s generalom Bryanom Mahonom, zapovjednikom 10. britanske divizije, koji je predstavljao savezničko zapovjedništvo u Solunu te preko generala Charlesa Monroa bio podređen britanskom ministru rata. U svojim Memoarima Joffre je zapovjedni lanac savezničkih vojski na Balkanu nazvao »složenom i čudnom organizacijom«...
Nastavak teksta čitajte u novome magazinu od četvrtka, 5. studenoga na svim kioscima!
Autor odmah krenuo na jesen 1915. i invaziju Nijemaca i Bugara na Srbiju? Ni riječi o jeseni ili zimi 1914. i o tadašnjoj invaziji Hrvata na Srbiju? Ni riječi o bitci na Ceru? Bitci na Kolubari? Batoru? Mačkovom kamenu? Ni jedan redak o desetcima tisuća poginulih i zarobljenih hrvatskih domobrana koji su vršili invaziju na Srbiju u jesen 1914.? Ne. Gosn. Tatić je odmah prešao na jesen 1915... Blago nama s ovakvim vojnim povjesničarima