U prosinačkom smo broju Vojne povijesti pisali o japanskom napadu na Pearl Harbor. Iako je sam napad bio iznenadan, on u konačnici i nije bio iznenađenje, već logična posljedica događaja koji su mu prethodili na azijskom kontinentu. Naime, dok je SAD pokušavao što je duže moguće zadržati neutralan stav i ne ulaziti u globalni oružani sukob, japanska je vojna mašinerija i diplomacija tijekom 30-ih mljela sve pred sobom. Osobito je značajna bila 1937., godina kada je formalno započeo Drugi kinesko-japanski rat. Tijekom sukoba koji će završiti tek u rujnu 1945. godine, odigrane su brojne krvave bitke, od kojih su se neke od najbrutalnijih dogodile već na samome početku rata. Nakon što su u prvim mjesecima rata Japanci zarobili Šangaj i natjerali u bijeg Čang Kai-šeka, u kasnu zimu 1937. stigli su u predgrađe tada glavnog grada Kine, Nankinga („Južna Prijestolnica“, danas Nanjing), a događaji koji su uslijedili nakon pada grada u povijest su ušli pod imenom „masakr u Nankingu“.
Iako je i danas teško odrediti broj žrtava i barem okvirno oslikati razmjer zločina koji se odigrao, tijekom šest tjedana u prosincu 1937. i siječnju 1938. više stotina tisuća stanovnika, vojnika, žena i djece pobijeno je na najokrutnije moguće načine. U kineskoj kinematografiji taj je događaj u više navrata ekraniziran, uvijek sa snažnom promidžbeno-političkom porukom, što i ne začuđuje s obzirom na to da su filmovi mahom snimani tijekom rigidnog komunizma. Ovu je tradiciju „narušio“ mladi pekinški redatelj Chuan Lu. Svojim trećim filmom, crno-bijelim „Nanjing! Nanjing!“ (distribuiran pod engleskim nazivom „City of life and death“), 2009. godine aklamacijom je osvojio naklonost inozemne kritike i publike, koji su prepoznali pokušaj da se što objektivnije sagleda uloga obje involvirane strane. I dok su prethodnici na toj važnoj nacionalnoj temi često zapadali u patetični prosede i više se bavili promocijom ideologije nego seciranjem zbivanja, Lu je naglasak stavio upravo na ljudske sudbine.
Tome je pristupio gotovo školski – uveo je višestruke perspektive za pojedina razdoblja tijekom napada i opsade grada, krajnje ogolivši ono što je povijesno utvrđeno. Isprva tako prati sudbinu malobrojnih preživjelih branitelja koji pred višestruko brojnijim i opremljenijim neprijateljem bezuspješno pokušavaju gerilskom taktikom zaustaviti Japance i obraniti grad u unaprijed izgubljenoj bitki. Kako je sam redatelj istaknuo, uzori su mu u koreografiji borbi bili Coppola, Spielberg i Kurosawa i to je vidljivo iz svakoga kadra u tih početnih pola sata – njegove borbe često su konfuzne, snimane iz ruke, ali spektakularne, čemu dodatno pridonosi crno-bijela fotografija i pseudodokumentaran stil. Nakon što Japanci zauzmu grad, fokus se, pak, s vojnika prenosi na preživjele, razvijajući pet usporednih perspektiva, odnosno priča.
Za samog redatelja pitanje odabira ispravne interpretacije nije bilo nimalo dvojbeno. „Smatram da je u Kini najveći problem istina o povijesti. Ovo je pitanje iznimno važno jer je istina o povijesti uvijek iskrivljena. A nas nisu dobro obrazovali o našoj povijesti… Bio sam iznenađen jer sam mislio da sam pravilno odlučio i da sam izabrao dobar kut gledanja. Moja je pogreška što sam pokušao biti neovisan. Naposljetku, razumijem da većina Kineza smatra da Japanci nisu ljudska bića – u svojim mozgovima, u dušama, većina Kineza misli da su Japanci životinje. Stoga je moj film prvi u 70 godina koji pokazuje i humanu stranu Japanaca, a Kinezi to ne mogu prihvatiti. Razumijem njihove osjećaje, ali mislim da kao filmaš imam odgovornost ispričati istinski osjećaj, onaj koji nosim u svome srcu“, izjavio je Lu u velikom intervjuu za magazin „Filmmaker“. Ovakvim postupkom Lu je želio dodatno podcrtati univerzalan, nadnacionalan stav, pa stoga i ne čudi što je u više navrata naglasio kako je u toj fazi snimanja postao svjestan da snima film o istini koja vrijedi za sve ratove i masakre, a ne samo za onaj rat kojim se on bavi. „Da, Japanci su počinili zločin, ali to možda nije pogreška jednog naroda, možda je to pogreška rata.
Uza sve, očigledno da je najveća dodana vrijednost „Nanjing! Nanjing!“ što je svijetu otkrio Chuana Lua. Sudeći po dosadašnjem opusu, nesumnjivo je da je globalna kinematografija dobila još jednoga izvrsnoga azijskog redatelja. Već sama činjenica da se nije libio uhvatiti ukoštac sa zahtjevnom i nimalo ugodnom temom, a pritom je uspio zadržati integritet (govorimo o Kini za koju je eufemizam reći da su cenzorske škare katkada možda malo preoštre), dovoljno govori u prilog ovom četrdeseto-i-nešto godišnjaku.
