Nakon iskrcavanja angloameričkih snaga u Italiji i na obale južne i sjeverozapadne Francuske, Njemačka je izgubila svaku mogućnost za preokret i pobjedu u ratu. U toj su fazi Drugoga svjetskog rata njemačke snage trpjele udare na svim bojištima i postupno su potiskivane prema svojim prijeratnim granicama, ostavljajući iza sebe najčešće pustoš.
Pokret Josipa Broza nanosio je osovinskim snagama značajne gubitke u ljudstvu i tehnici i premda je antifašistički pokret izrastao u cijenjenu vojnu silu, entuzijazam boraca nije mogao nadomjestiti nestručnost zapovjedništva na gotovo svim razinama. Zbog lošeg poznavanja vojne taktike i skromne opremljenosti, koje se osobito ocrtavalo u nedostatku teškog topništva i zrakoplovstvu, partizani su i u bitkama iz kojih su izašli kao pobjednici imali velike ljudske gubitke, navodi slavonski povjesničar i publicist Zdenko Samaržija, autor udžbenika za osnovne i srednje škole, koji se, među ostalim, bavi i povijesti medicine Baranje, Slavonije i Srijema s osobitim zanimanjem za razvoj vojnoga zdravstva ovoga dijela Podunavlja.
Batinska bitka ima svoju pretpovijest, nastavlja Samaržija, pripremu, realizaciju, posljedice i historiografsku i političku percepciju te ikonografsku i umjetničku obradu. Pretpovijest Batinske bitke počela je u Moskvi. Brozov pokret prihvatila je antifašistička koalicija na konferenciji u Teheranu, na samom izmaku 1943. godine, i Broz je u ime svoga antifašističkoga pokreta tražio pomoć SSSR-a. Premda sovjetska strana nije imala viška ratne opreme, dapače, sovjetska je vojna proizvodnja tijekom 1944. jedva pratila potrebe bojišnice, Staljin je obećao Brozovom pokretu svu potrebnu pomoć, što je pozitivno odjeknulo među jugoslavenskim partizanima. Sastanku Broza i Staljina nazočio je i maršal Tolbuhin, koji je od Broza zahtijevao da se ustroji jedna divizija koja bi bila na ispomoć sovjetskim snagama u srazu s osovinskim snagama na tlu Jugoslavije.
Ovom zahtjevu udovoljeno je ustrojavanjem 51. vojvođanske divizije koja će tijekom Batinske bitke pretrpjeti velike gubitke. Sročen je i ugovor o obvezama sovjetske vojske, što je, dakako, bila samo formalnost, no jugoslavenska je historiografija upravo taj ugovor rado isticala naglašavajući u njemu međunarodno priznanje pokreta Josipa Broza. Danas bi način na koji je Tolbuhin vodio ratne operacije bio okarakteriziran kao bezobziran i surov. Pojam prekomjernog granatiranja nije postojao u Tolbuhinovom rječniku i prema neprijatelju nije iskazivao milost. Nije se ustručavao otvarati vatru iz teškoga topništva po spomeničkoj baštini i sravniti sa zemljom muzeje i galerije pune umjetnina ukoliko je iz njih prijetila opasnost za njegove vojnike.
Nastojao je ne izlagati svoje vojnike nepotrebnom riziku i težio je u što većoj mjeri oslabiti protivnika zrakoplovnom i topničkom vatrom nakon čega bi u bitku uvodio pješaštvo podržano oklopnim snagama. Međutim, to ne znači da bi uzmicao ukoliko bi usprkos snažnoj vatrenoj podršci naišao na snažan otpor neprijatelja. Tolbuhin bi vršio pritisak i uvodio nove snage sve do sloma neprijateljske obrane bez obzira na vlastite gubitke. Zanimljivo je da je granatiranja bio pošteđen tek mađarski Pečuh jer je Tolbuhinu navodno bio „toliko lijep da ga nije imao srca granatirati”. Tolbuhinove metode ratovanje u bugarskoj su historiografiji negativno ocijenjene. Kada su sovjetske postrojbe protutnjale Srbijom i oslobodile Niš i Beograd, prešle su u Bačku. Njemački su obrambeni sustavi na Fruškoj gori s lakoćom odbili Tolbuhinove pokušaje prelaska Dunava podno Fruške gore. Ujedno, njegovi su prodori na hrvatsku obalu Dunava zapravo pokazivali Tolbuhinove namjere da neće do Budimpešte ići Bačkom već da ima namjeru udariti na Budimpeštu s jugozapada, što je njemačka obavještajna služba dobro razumjela i pripremila se za Tolbuhinov udar. Tolbuhin je dio postrojbi poslao na prelazak Dunava prema Srijemu, kod Iloka i Sotina, gdje su katastrofalno poraženi.
Život je izgubilo približno 1000 Bugara i nešto više sovjetskih vojnika. Posmrtni ostatci Bugara koji su pokušali prijeći Dunav iz Bačke u Srijem leže na vukovarskom groblju, a masovna grobnica sovjetskih vojnika te Bugara pridruženih sovjetskoj armiji pod Tolbuhinovim vodstvom nalazi se i u Iloku. Srednje Podunavlje najveća je masovna grobnica Bugara izvan Bugarske. Nikada na jednom mjestu nije toliko Bugara izgubilo život u tako kratkom vremenu. Zlobnici tvrde da su Sovjeti kroz Tolbuhina tako kaznili Bugare za njihovo koketiranje s nacizmom i pristajanje mnogih Bugara na Hitlerovu stranu. Batina je još u antici bila strateški važna točka. Banska kosa, najveća uzvisina u hrvatskom dijelu Baranje, pruža se u pravcu sjeveroistoka od Batine, gdje kao da izrasta iz Dunava, prema jugozapadu gdje se postupno spušta u Beli Manastir. Duga je 21 km, a široka približno 3 km. Najviši vrh Kamenjak na 244 je metara nadmorske visine, a kota 169 koja se strmoglavo spušta u Dunav dominira desnom obalom rijeke kod Batine. Iz Batine su Rimljani nadzirali neprijateljska germanska plemena koja su se spuštala sve južnije tražeći pašnjake za svoja stada i bježeći od sve surovije klime, koja je početkom drugog stoljeća nakon Krista zahvatila Europu.
Rimljani su podignuli na desnoj obali Dunava obrambeni sustav limes – sustav stražarnica međusobno povezanih zvučnim i svjetlosnim signalima kojeg su zbog strmih obala Dunava zvali ripa, obala. U pozadini stražarnica nalazile su se opskrbne vojarne. Cijeli je sustav bio povezan odličnim cestama. Na tom istom prostoru njemačke su snage ubrzano pokušavale uspostaviti novu obrambenu crtu pri čemu su se susretale s nizom poteškoća. Naime, njemačke snage koje su se povlačile iz Srbije bile su u teškom stanju i nedostajalo im je i ljudstva i teškog naoružanja. Njemačko je zapovjedništvo stoga prednost dalo uspostavi obrambenog sustava na prostoru između Dunava i Save, za kojeg su cijenili da će biti najvjerojatniji pravac daljnjeg sovjetskog napredovanja (bojište koje će kasnije dobiti naziv Srijemski front), dok su na području Baranje razmještene snage slabije borbene vrijednosti. Ovakav raspored njemačkih snaga nije promakao Tolbuhinu.
Premda je Batina naizgled najnepovoljnije mjesto za prijelaz srednjega Dunava jer se visoko uzdignula od obale i na njoj se nalazila prilično brojna posada, Tolbuhin je upravo ovdje usmjerio težište napada jer je uvidio da su na ovom prostoru raspoređene nedovoljno iskusne postrojbe koje su oskudijevale u teškom naoružanju. Nakon proboja Tolbuhinovih snaga u Baranju nastao je doslovno kaos. Ukrajinske su se postrojbe dokopale zaliha vina i opijale se do mrtvila. Svjesni da im više ne prijeti izravna opasnost (iako su Nijemci poslali eskadrilu i bombardirali nove sovjetske položaje), pijančevanje je, pričali su svjedoci, bilo zastrašujuće i potrajalo je nekoliko dana. Osim pljačke hrane i vina, bilo je i silovanja. Međutim, kad je Tolbuhin prešao u Batinu, dao je na prijekom sudu strijeljati nekoliko vojnika i u dijelu Branje koje je nadzirala njegova vojska naprasno je zavladao mir. Kosti Nađu može se štošta prigovoriti. Od mnoštva pirovih pobjeda za vrijeme Drugoga svjetskoga rata gdje je nedostatak vojne naobrazbe i taktički diletantizam nadomještao golemim ljudskim žrtvama do bleiburške epizode, koja mu se ne može oprostiti. Ne ide mu u čast ni što je u prve redove desanta preko Dunava postavio slabo obučene postrojbe sastavljene od vojvođanskih nacionalnih zajednica, Rusina i Ukrajinaca, Čeha, Slovaka, Nijemaca pa i Roma. Njihove pogibije znatno su utjecale na promjenu demografske slike Vojvodine. Međutim, ne može mu se poreći izvanredna briga koju je iskazao na zbrinjavanju ranjenika.
Prije početka Batinske bitke Kosta Nađ organizirao je u bačkim selima uz Dunav pozadinske bolnice. Mobilizirao je umalo sve liječnike iz Novoga Sada i Beograda, studente medicine, medicinske sestre i ostavio je samo najnužnije službe u području Srbije i Vojvodine, što je njegovim i Tolbuhinovim vojnicima dalo još veću sigurnost. Organizacija zdravstvene službe na bojišnici te specijalisti ratne kirurgije koji djeluju u neposrednoj blizini bojišnice mnogim su ranjenicima spasili život i pravodobnom stručnom reakcijom učinili podnošljivim život nakon ranjavanja. Zbog organizacije zdravstvene službe u pozadini, što je svakako zasluga Koste Nađa, mnogi su se ranjenici vratili ubrzo u borbu. Zabilježena su višestruka ranjavanja nekih partizana koji su se nakon dana ili dva poštede iznova vraćali na bojišnicu. Postoji i podatak, naime, da je jedan vojnik bio ranjen čak 17 puta! Osim toga, organizirao je i veterinarsku zaštitu konja koji su služili za opskrbu. U sastavu njegovih snaga nalazilo se nekoliko stotina konja, o kojima je brinula posebna postrojba. Ove konje snage NOV-a koristile su i prilikom nasilnog prelaska Dunava. Konje bi osedlali, a na samare okačili oružje i strjeljivo. Konjovodac je s konjem predvodnikom i krdom koje ga je slijedilo preplivao Dunav. Na baranjskoj bi obali Dunava sa samara skinuli oružje i konjovodac bi se krdom vratio na bačku obalu po novu pošiljku oružja. Konje su pri izlasku iz vode morali hitno obrisati da se ne smrznu i prehlade. U Batinskoj bitki život je izgubilo nekoliko stotina konja.
U Batini su se Tolbuhin i Kosta Nađ razdvojili. Tolbuhin je krenuo prema Mohaču i Pečuhu i dalje put Budimpešte, a Kosta je Nađ htio zaokružiti Osijek i izbiti na Dravu. Zajedno s dijelom bugarskih snaga udario je prema Bolmanu i Jagodnjaku gdje je naišao na jak otpor njemačkih snaga. Ove borbe, poznate i kao Bolmanska bitka, vodile su se od 6. do 24.ožujka 1945., a zatim su snage Koste Nađa izbile na Dravu i pokušale ju prijeći kod mjesta Nard. Ono što je Tolbuhinu uspjelo kod Batine kod Narde nije uspjelo Nađu. Izginulo je mnoštvo pripadnika 51. vojvođanske divizije i Bugara pa su se njegove snage nastavile kretati lijevom obalom Drave pokušavajući naći slabu točku u njemačkoj i ustaškoj obrani te prijeći u Slavoniju. Nasilni prelazak velikih rijeka iziskuje znatnu vojnu vještinu, čemu Nađ u organizacijskom smislu ipak nije bio dorastao. Ne čudi stoga da je Tolbuhin već oslobodio Budimpeštu i Beč, a Nađ, iako je pred Osijek stigao 29. studenog 1944., u grad je ušao tek 14. travnja 1945. godine i to kad su se ustaše i Nijemci povukli! Zanimljivo je, pak, kako u novinama „Hrvatski list“, koji je u Osijeku izlazio od 1920. do 14. travnja 1945. nema ni slova o borbama koje traju i koje građani jasno čuju.
Da se nešto događa daju naslutiti tek pozivi muškima da se jave u pukovniju. Tako je primjerice 14. studenog 1944. izdana „Obaviest zapovjedničtva pučko-ustaške pukovnije Banja u Osieku” u kojemu stoji: „Na službu u Pučko Ustaškoj Pukovniji Baranja dužne su se prijaviti sve muške osobe od 16 do 60 godina koje su na dan proglasa boravile ili sada borave na spomenutim područjima gradova i kotareva, kao i stanovnici ovih gradova i kotareva, koji su poslije 1. listopada 1944. napustili spomenuta područja u svojstvu posebnika. Nadalje se dužnost javljanja proteže i na one osobe muškoga spola koje se naknadno dosele ili su se naknadno doselila u ta područja. Isto tako dužni su se prijaviti svi pripadnici narodne zaštite“. Moralo se predati i sve pokretnine. Već 18. studenog proglas je dao general Josip Metzger, zapovjednik Pučko-ustaškog zbora: „Upozoruju se svi domobrani i ustaše, koji su uslied raznih zapreka prekoračili svoj dopust, pa se pravodobno nisu prijavili svojim jedinicima, da se imaju odmah prijaviti kod najbliže domobranske ili ustaške jedinice. Tko se do 1. prosinca ne prijavi, bit će smatran vojnim bjeguncem i stavljen pred ratni sud“. Malo se toga, konkretno, pisalo i u „Glasu Slavonije“ koji je tiskan na Papuku, a koji tek 7. prosinca 1944. godine donosi pod naslovom „Ofenziva u Mađarskoj”: „Prema izvještajima vrhovnog štaba NOV i PO Jugoslavije i SOVINFORM biroa trupe III. Ukrajinskog fronta zajedno sa jedinicama NOV pod komandom generala Koste Nađa, prešle su u ofenzivu, razbile neprijateljsko utvrđenje na zapadnoj obali Dunava. Probivši frontu na širini od 150 km, u toku daljnjih uspješnih ofenzivnih operacija trupe III. Ukrajinskog fronta zajedno sa jedinicama NOVJ zauzele su gradove i krupna prometna središta: Mohač, Pečuh, Batasek, Kapošvar i preko 330 drugih mjesta. 20 kilometara od Osijeka zauzeti Kneževi Vinogradi i Bijeli Manastir. Zauzeta je i Darda u neposrednoj blizini Osijeka“.
Dakako, obje strane donosile su niz članaka koji su trebali dizati moral pa je tako „Hrvatski list“ donosio naslove o pobuni u pozadini sovjetske vojske, Hitlerovu poslanicu te naslove poput „Hrvati na okup“ i sl. „Glas Slavonije“ bavio se veličanjem nepobjedive Crvene armije, ali i razumljivo donosio razgovor s Titom. Ljudska je sujeta grozna. I zbog sujete područja Batinske bitke nisu nikada bila primjereno analizirana ni prezentirana. S gledišta povijesne znanosti Batinska bitka nije zadovoljavajuće obrađena, a impresivni uradak Antuna Augustinčića ni do danas nema zasebnu monografiju. Na hrvatskom jeziku postoji samo jedna monografija o Batinskoj bitci, koju je napisala Marina Brkić. Svjestan da Batinska bitka nije primarno pobjeda njegovog antifašističkoga pokreta, Josip Broz joj nikada nije posvetio dovoljnu pažnju. Za Staljina i SSSR Batinska je bitka neznatna, jedna od manjih pobjeda koje su sovjetske snage izvojevale u borbi s Nijemcima. A nakon sukoba Broza i Staljina, Batinska je bitka naglo padala u zaborav. Za Ukrajince, Bugare, Moldavce, Rumunje, Rome i još neke narode, Batina je mjesto tuge.
Mnogima je Dunav kod Batine postao grob, – kaže Z. Samaržija. Inače, nastojanjem Koste Nađa i Staneta Dolanca podignut je most preko Dunava, most 51. vojvođanske divizije. Suvremenici gradnje mosta pričaju kako je Kosta Nađ izričito ustrajavao na gradnji mosta kako bi se olakšala komunikacija između Šokaca koji žive s obje obale Dunava. Spomenik-grobnica na Batini najviši je spomenik na Dunavu i rad Antuna Augustinčića, nadahnut socrealističkom ikonografijom, ubrajamo ga u njegova najuspjelija ostvarenja. Obložen bračkim kamenom, danas prilično oštećenim jer o spomeniku nitko ne skrbi, spomenik je višeslojna kompozicija. Sa sjeverne i južne strane u podnožju središnjega postamenta postoje dva friza koji prikazuje kako Tolbuhinova vojska forsira Dunav, a s druge je strane prikaz prijelaza jugoslavenskih antifašista preko Dunava. Iz njih se iščitava tehnološka nadmoć sovjetskih postrojbi, ali i vidi bezuspješan otpor šačice njemačkih vojnika, koji grčevito brane svoje položaje. Ako se spomeniku ne priđe ozbiljno s restauratorske strane srušit će se. Čini se da je taština ponovo zavladala područjem Batinske bitke. Danas je stanje Spomen-područja Batinske bitke dotaknulo dno dna, a ni percepcija Batinske bitke u Hrvata ne stoji nešto sjajno, – zaključio je Zdenko Samaržija.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2012.
