Bliskoistočno područje, ako se analizira nastavak duboke sirijske krize i niz „sirijskih ratova“, i dalje je obilježeno, rječnikom Thomasa Hobbesa, prirodnim stanjem, predruštvenim stanjem „rata sviju protiv svih“. Povijesne mudrosti proizišle iz shvaćanja konflikata prema kojima je „neprijatelj mojeg neprijatelja moj prijatelj“ ne vrijede na Bliskom istoku.
„Neprijatelj mog neprijatelja“ u bliskoistočnim sukobima je „moj neprijatelj“ ili nešto između prijatelja i neprijatelja. Kompleksni sukobi stvaraju kontekst u kojem se događaju strateški obrati u pogledu savezništava ili suradnje dojučerašnjih protivnika protiv novih zajedničkih neprijatelja koji su do jučer bili nezamislivi. Povijesni kontinuitet u pogledu kratkoročnoga surovoga interesnog realizma i makijavelizma opet je na sceni.
Na sceni su i perspektive „kompleksne regionalne sigurnosti“ prema kojima je sigurnost u središtu strateških promišljanja svakog od regionalnih aktera pri čemu su promišljanje i strateške akcije koje iz tog slijede usmjerene na druge regionalne aktere, a ne aktere izvan regije. Ugrožavanja sigurnosti pojedinog aktera dolaze od strane drugoga regionalnog aktera, između ostaloga, i dominacijom transnacionalnih identiteta koje akteri smatraju ugrožavajućim, identiteti su sekuritizirani. Naravno, procese nije moguće promatrati izolirano izvan uloga i akcija presudnih međunarodnih subjekata.
Sasvim je logično da regionalni akteri savezništva i partnerstva traže izvan regije. No uvlačenje i ulazak moćnih svjetskih aktera u „regionalni sigurnosni kompleks“ ne znači rješenje sukoba. Sasvim suprotno, moćne države nerijetko usložnjavaju sukob ili postaju njegov proaktivni sudionik, strana u sukobu.
Fotografija: Područja naseljena Kurdima, kako ih je označila američka CIA
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. ožujka 2018.
