Višestoljetne borbe Hrvata s Turcima Osmanlijama nisu poštedjele ni Hrvatsko zagorje. Jedan od mnogobrojnih turskih pljačkaških pohoda završio je znamenitom bitkom kod kaštela Konjščina.
Konjščina se prvi puta spominje 1334. godine i to kao župa. Samo ime Konjščina ne zna se kako je nastalo, no postoje dva tumačenja. Prvo tumačenje dolazi da je ime proizišlo od grofova Konjskih, a drugo da je nastalo prema polju za ispašu konja. Kaštel Konjščina vjerojatno je sagrađen u 15. st. kao drvena utvrda, što je vidljivo iz isprave kralja Matije Korvina 1477. koji dopušta članovima obitelji Konjski da podignu utvrdu u Selnici (Selnica je stariji naziv za Konjščinu, a dobila je ime po obližnjemu potoku). Obitelj Konjski porijeklom je iz okolice Rovišća u blizini Bjelovara iz sela imenom Domanjkuš. Posjed Selnicu, pusto zemljište, dobili su polovicom 14. st. od kralja Ludovika I. Anžuvinca.
Obitelj Konjski igrala je istaknutu ulogu u povijesti Konjščine imavši u svojem vlasništvu ovaj posjed do sredine 17. st. kada obitelj nestaje s povijesne scene. Njezini najistaknutiji pojedinci zabilježeni su i u velikim događanjima u hrvatskoj povijesti. Tako je Mihael II. Konjski uvučen u događanja oko seljačke bune 1573. kada su seljaci neuspješno opsjedali sam kaštel te Gašpar Konjski koji je nosio čast hrvatskoga podbana 1638. godine.
Najzanimljiviji događaji ipak su vezani uz samu bitku kod kaštela Selnica ili Konjščina. Sam kaštel sagrađen u 15. st. kao drvena utvrda u 16. st. biva utvrđena po tadašnjem renesansnom principu gradnje koji se prilagođavao razvoju vatrenoga oružja te novih strategija ratovanja. Smješten je na močvarnom predjelu i na raskrižju puteva, omogućio je izgradnju nasipa i graba u obliku šesterokrake zvijezde. Na samom opkopu i po nasipu pobodeni su bili zašiljeni kolci, a samom kaštelu pristupalo se preko drvenoga mosta, s drvenim stražarskim kućicama i dvama pokretnim mostovima. Takvim načinom gradnje kaštel je pogodan za obranu od pljačkaških pohoda iz razloga što se u to vrijeme većina pohoda odvija uz doline rijeka. U samo vrijeme bitke kaštel je bio u vlasništvu jednoga od najvećih imena te obitelji, Mihajla II. Konjskoga (1533. – 1602.), najzaslužnijega čovjeka za uspon te obitelji na društvenoj ljestvici onoga vremena te vjerojatno možda njegovoga oca Ladislava. O samom sukobu ostao je podroban izvor, djelo mađarskoga povjesničara Nikola Istvanffyja, „Historiarum de rebus Ungaricis libri XXXIV ab anno 1490 ad annum 1605.“ tiskano u Kölnu 1622. godine.
Vrijeme sukoba vladavina je najmoćnijega osmanlijskoga sultana Sulejmana II. Veličanstvenoga (1494. – 1566.), njegov glavni cilj bila je druga „Zlatna jabuka“, Beč. Prva je pala 1453., a bio je to Carigrad. Kako mu Zagorje nije bilo odveć strateški važno nije ni bilo na nekom velikom udaru, nego mjesto pogodno za prolazak pljačkaških hordi prema strateški važnom Varaždinu te Štajerskoj. Jedan takav pohod dogodio se i u proljeće 1545. kad su turske snage sa 7-10 000 vojnika pod vodstvom Ulama-paše (bosanski paša), Malkoč-bega Karšumovića (hercegovački sandžak-beg) te Murat-beg Tardić-Gazija (kliški i požeški sandžak beg, bivši rob porijeklom iz Šibenika) krenule iz utvrde Kraljeva Velika u Moslavini preko Ivanića na Varaždin utaborivši se kod Varaždinskih Toplica. Glavnina vojske bila je utaborena dok su manji odredi počeli pljačku po okolnim mjestima krečući se prema Zlataru.
U to vrijeme turska vojska praćena je od strane kapetana za Slavoniju Juraja Wildensteina i njegovih 600 konjanika. U njegovoj su službi još bili kapetani Pavao Rattkay, Franjo Tahy i Stjepan Držić, pripadnici hrvatskoga plemstva u kraljevoj službi. U noći 3. svibnja pridružio mu se i hrvatski ban Nikola Zrinski sa nekoliko stotina konjanika. Kasnije su se Zrinskome pridružili sa svojim postrojbama i knezovi Juraj Frankopan Slunjski, Stjepan Blagajski, Petar Erdody Mlađi i Juraj Keglević. Obrana kraljevstva u to je vrijeme vrlo zamršen sustav, u tome leži i razlog što su za ovu priliku mogli raspolagati prilično manjim brojem konjanika i pješaka. Jedan dio vojske mahom njemačke i španjolske plaćenike financiraju kranjski i štajerski staleži kojima zapovijeda vrhovni kapetan imenovan od kralja (vojvoda Leonard Vels), ta se vojska nalazi na granicama s Osmanlijskim Carstvom, drugim dijelom vojske zapovijedao je kapetan Slavonije Juraj Wildenstein s pripadnicima hrvatskoga plemstva u kraljevoj službi, ostalim dijelom vojske zapovijedao je ban. Moramo znati da te vojne jedinice nisu bile mnogobrojne jer veliku stajaću vojsku u to doba održavati bilo je iznimno skupo. Velika se vojska u slučaju podizanja velikoga vojnoga pohoda prikupljala „insurekcijom“ (opći vojni ustanak po komu svaki plemić ovisno o veličini prihoda u rat sa sobom vodi određen broj vojnika, otuda i raskoš u bojama vojski toga doba jer svaki plemić u rat nosi svoje oznake).
Do kobnoga susreta dolazi, kako izvori navode, na „ne baš širokoj prostranoj ravnici utvrde Konjščina“, koja je u to vrijeme smještena u močvarnom području koje je omogućavalo izgradnju zemljanih nasipa, dok se oko te ravnice prostirala neprekidna gusta šuma koja nije bila pogodna za velike konjičke odrede. Turci su u pljačkanje, ali i izvidnicu, poslali manji odred lake konjice, vjerojatno „akindžije“ (laka konjica, izvidnica, zadužena za zametanje boja i brze pljačkaške udare u dubinu neprijateljskoga područja, služili se taktikom „spaljene zemlje“). Taj odred u pravilu je bio zadužen da zavlači borbu i dobije na vremenu dok se samom boju ne priključe glavne snage. Stoga su Turci zahtijevali od naših snaga da se sukob riješi na stari dobar način, dvobojem najboljih i najhrabrijih ratnika.
Dogovoreno je primirje i pravila dvoboja na način da se borci okušaju u borbi sabljama, mačevima ili oružjima na kratkoj motci, izvori navode da se „lomilo do dvjesto kopalja“. Lukavi turski zapovjednici namjerno su odugovlačili ovaj sraz kako bi dobili na vremenu dok im se ne priključi glavnina vojske pod Ulama-pašom. Kako je naša vojska upala u letargiju od dugotrajnosti dvoboja počela se osipati, a baš u tomu trenutku dolazi Ulama-paša s glavninom vojske prekida primirje te svom silinom navaljuje na kraljevu i bansku vojsku. Iako se naša vojska u početku dobro držala u boju s brojnijim neprijateljem, pravo rasulo nastalo je kada dolazi drugi dio turske vojske pod zapovjedništvom Malkoč-bega. Tada dolazi do opće pomutnje kraljevske i banske vojske, usprkos pokušajima Wildensteina i Zrinskoga da zadrže borbene redove, koja razbijena bježi glavom bez obzira s bojnoga polja raštrkavši se po obližnjim šumama. Pomutnja i metež nastao u kraljevoj i banskoj vojsci bio je toliki da su konjanici ostavljali svoje konje i bježali u gustu i zaraslu šumu samo da spase žive glave.
Sudbina je zadesila i bana Nikolu Zrinskoga komu se prije ulaska u kaštel srušio konj ranjen pod njim te je morao pješice prelaziti most u dobro utvrđeni kaštel. Slična je sudbina zadesila i Juraja Wildensteina koji je morao skakati u vodeni opkop kako bi izbjegao zarobljavanje te se pritom skoro utopio zbog težine oklopa. Prema izvorima u izvlačenju iz opkopa pomogao mu je njegov vojnik Stjepan Baletić izvukavši ga za bradu budući da je imao kratku kosu. Ostali kapetani također su našli utočište u kaštelu koga Turci nisu opsjedali zbog njegovoga za njih maloga strateškoga značaja, ali i zbog toga što je sam kaštel bio značajan utvrđeni objekt i prvi od svoje vrste sagrađen u ovim nizinskim krajevima.
Naime, svi koji su pobjegli u kaštel bili su sigurni iza njegovih opkopa i bedema, a s obzirom na izgled sačuvanih puškarnica branitelji su mogli s prvoga kata pucati iz pušaka bradatica (tzv. kukača) preko nasipa i držati neprijatelja na pristojnoj udaljenosti, osim toga, Turci vjerojatno nisu imali ni sredstava za opsjedanje kaštela. Nakon što su razbili hrvatsku vojsku sa svojim su se plijenom vratili u Požegu.
Ovaj poraz, u komu prema navodima, nije bilo nekih značajnijih ljudskih gubitaka, nego su najveći gubitci bili konji koji su gotovo svi pali u turske ruke, odjeknuo je u kraljevstvu zaprepastivši sve staleže. Strah od ponovnih turskih upada zahvatio je ne samo sve stanovnike ostataka Hrvatske nego i susjedne austrijske pokrajine. Iako je ova bitka bila manji okršaj ako usporedimo brojnost vojnih snaga, bila je jedina bitka na otvorenom polju u Zagorju. Značaj bitke vjerojatno pridonose sami sudionici, vrh hrvatskoga plemstva, nego važnost u tadašnjim ratnim događanjima.
Ipak, sama je bitka pokazala da se i Zagorje našlo u neposrednoj blizini ratnih događanja stogodišnjega hrvatsko-turskoga rata koji je Hrvatsko kraljevstvo svelo na „reliquiae reliquiarum“ („ostatke ostataka“).
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2012.