Za razliku od srednjeg vijeka kada nije postojala stroga razlika između ratnih i trgovačkih brodova, u novijoj je povijesti trgovačkom ili pomoćnom ratnom brodu bilo gotovo nemoguće pobijediti ili uništiti regularni ratni brod. Jednu od najpoznatijih iznimki predstavljala je njemačka pomoćna krstarica »Kormoran« u Drugom svjetskom ratu, koja ne samo da je pobijedila nego je i potopila protivnika, australsku laku krstaricu HMAS »Sydney«, i to u njezinu vlastitu »dvorištu«, u vodama pred obalom Zapadne Australije.
Tijekom Drugog svjetskog rata na oceanima je djelovalo devet njemačkih pomoćnih krstarica loveći savezničke trgovačke brodove koji su plovili sami i nezaštićeni u područjima izvan doplova većine njemačkih podmornica. Zaustavljale su i pregledavale, te prema potrebi i plijenile, neutralne trgovačke brodove ako bi prevozili tvarivo za protivnika. Tako su uspješno ometale protivnički pomorski promet izvan užeg područja operacija u europskim vodama i na Atlantiku. Savezničke su protumjere na oceanima kao i blokade luka iz kojih su isplovljavali njemački brodovi već potkraj god. 1943. onemogućile nastavak operacija njemačkih »gusarskih brodova«.
Pobijeđena Njemačka nakon god. 1918. osim drugih ograničenja više nije smjela opremati pomoćne krstarice. Njezina Ratna mornarica (njem. »Reichsmarine«, od god. 1935. nazvana »Kriegsmarine«) bila je puno manja i slabija od mornarice cara Wilhelma II, ali su joj zadaće u slučaju rata ostale iste.
Britanska trgovačka mornarica raspolagala je početkom rata u rujnu 1939. god. sa 7 009 trgovačkih brodova ukupne tonaže 17 984 000 BRT, od čega 435 tankera sa 2 920 000 BRT. Velika je Britanija mogla računati i na brodovlje Kanade, Australije i Novog Zelanda, odnosno na još 2 479 brodova sa 3 227 000 BRT (od čega 63 tankera sa 345 000 BRT). Francuska je imala manju trgovačku flotu, ali je Hitler početkom rata izričito zabranio napadati francuske trgovačke i ratne brodove kako bi međusobno zavadio Saveznike. Osim savezničkih brodova, unajmljeni su i brojni brodovi neutralnih država kako bi prevozili sirovine i gotove proizvode za britansku i francusku industriju. Posebice je Norveška imala veliku trgovačku flotu s brojnim tankerima koji su prevozili naftu i benzin drugih država.
Dio ograničenja nametnutih Njemačkoj Versailleskim mirovnim ugovorom (poput ograničenja u gradnji novih bojnih brodova/oklopnjača na najveću standardnu istisninu do 10 000 tona) izbjegnut je gradnjom triju oklopnjača klase »Deutschland«, koje su zamijenile stare bojne brodove, ali su bile planirane kao krstarice za oceanski rat i opremljene dizelskim motorima. Bile su brže od svih protivničkih kapitalnih brodova (osim triju britanskih i četiriju japanskih bojnih krstaša), a zahvaljujući topovima kalibra 280 mm bile su i nominalno jače od svih krstarica. Za razliku od njih, njemačke su lake krstarice istisnine 6 000 tona (»Leipzig«, »Nürnberg« i tri broda klase »K«) bile preslabo naoružane (sa devet topova kalibra 150 mm) i nedostatno oklopljene. Teške krstarice (tri broda klase »Hipper«/«Prinz Eugen«) unatoč snažnom naoružanju u okviru granica Washingtonskog sporazuma (osam topova kalibra 203 mm) i velikoj istisnini (koja je doduše prekoračivala dozvoljenu standardnu istisninu do 10 000 tona) također nisu imale svojstva zadovoljavajuća za operacije na svjetskim morima, djelomice zbog nedostatnog doplova, ali i previše složenog i preosjetljivog pogona. Stoga je na temelju iskustava iz Prvog svjetskog rata odlučeno ponovno opremiti nekoliko pomoćnih krstarica.
Za Njemačku je mornaricu Drugi svjetski rat – posebice protiv Velike Britanije – počeo čak devet godina prerano, jer su tek god. 1948. trebali biti dovršeni svi veći i manji ratni brodovi predviđeni u okviru »Plana Z« (šest bojnih brodova, pet bojnih krstaša, tri oklopnjače, pet teških krstarica, četiri nosača aviona, 44 lake i izvidničke krstarice, 66 razarača, 90 torpiljarki i 249 podmornica!). Njemačka ratna mornarica god. 1939. raspolagala je samo dvama bojnim brodovima (još dvama u gradnji te još dvama planiranim), trima oklopnjačama, jednom teškom krstaricom (četirima u gradnji, od čega su dovršene samo dvije), sa šest lakih krstarica, 21 razaračem (i jednim u gradnji), 11 torpiljarki i 57 podmornica. Britanska ratna mornarica bila bi prejak protivnik čak i da je »Plan Z« ostvaren, ali Velika Britanija prema izvornim njemačkim ratnim planovima nije ni smjela biti protivnik Njemačke. Tako je god. 1935. između Njemačke i Velike Britanije sklopljen sporazum prema kojem su Nijemci smjeli graditi sve kategorije ratnih brodova, ali u manjem broju od Britanaca, čime je praktički poništen Versailleski »diktat«. Kad je izbio rat, svi su njemački pomorski planovi pali u vodu, postojao je samo »torzo« nove mornarice i moralo se improviziranim sredstvima pokušati prekinuti britanske pomorske veze, žile »kucavice« engleskog imperija.
Protivno čestim tvrdnjama kako se Njemačka intenzivno spremala za krstarički rat, planiranje pregradnje pomoćnih krstarica i načina njihove uporabe počelo je tek 1939. godine. Glavni savjetnik bio je umirovljeni kapetan fregate Karl-August Nerger, bivši zapovjednik pomoćne krstarice SMS »Wolf«. Odmah je odlučeno pregraditi i naoružati samo teretne brodove, za razliku od Velike Britanije koja je u tu svrhu opremila čak 56 putničkih brodova, čija je brzina trebala iznositi najmanje 15 čvorova. Kanije je broj britanskih pomoćnih krstarica smanjen jer su neke izgubljene, a drugi su brodovi bili potrebni za prijevoz vojske. Tako je god. 1943. na svjetskim morima plovilo samo 17 britanskih pomoćnih krstarica, a u svibnju god. 1944. još samo jedna. Iz političkih se razloga u Njemačkoj nastojao izbjeći zabranjeni pojam »pomoćna krstarica« (njem. »Hilfskreuzer«) te je skovan novi naziv »krstarica za zaštitu (pomorske) trgovine« (njem. »Handelsschutzkreuzer«, skraćeno HSK), koji je kasnije promijenjen u »krstarica za ometanje (pomorske) trgovine« (njem. »Handelsstörkreuzer«), a skraćenica je ostala ista. Pojedinim brodovima dodijeljene su najprije rimske, a potom arapske znamenke – od HSK 1 do HSK 9 (Gröner u »Die deutschen Kriegsschiffe 1815 - 1945« spominje službene oznake od HSK 1 do HSK 8). Njemačke su se pomoćne krstarice službeno dijelile na teške (veće od 7 000 BRT) i lake pomoćne krstarice (manje od 5 000 BRT), a planirane su i posebne pomoćne krstarice – minopolagači. Prvi prijedlog koji je podnesen 3. rujna 1939. uključivao je samo tri teške pomoćne krstarice naoružane sa po šest topova kalibra 150 mm i dvije lake pomoćne krstarice sa po dva topa kalibra 150 mm. Planirano naoružanje lakih krstarica ipak je ocijenjeno kao preslabo te su obje u planovima zamijenjene četvrtom »teškom« pomoćnom krstaricom, a već su 29. rujna 1939. dodana još dva teška HSK-a. Kako bi se tijekom njihovih dugačkih operacija iskušale razne vrste pogona, izabrana su tri broda s dizelskim motorima, a tri s parnim turbinama. U drugom je valu trebalo ponovno opremiti šest HSK-a, od kojih bi prva četiri broda bila naoružana sa šest, a posljednja dva sa samo pet topova kalibra 150 mm. Brodovi drugog vala trebali su biti pregrađeni god. 1940. kako bi te iste ili sljedeće godine isplovili na svjetska mora. Kada je niz njemačkih ratnih brodova teže oštećen u operacijama kod osvajanja Norveške u proljeće god. 1940, brodogradilišta su morala obavljati intenzivne popravke i nisu imala dovoljno kapaciteta ni radne snage za opremanje pomoćnih krstarica. Dvije su preinake poništene, neki su brodovi drugog vala isplovili zajedno s prvim valom, a ostatak je preinačen tek nakon povratka prvih pomoćnih krstarica uz djelomičnu uporabu njihova naoružanja i opreme.
Sve o njemačkoj pomoćnoj krstarici »Kormoran«, koja se posebno istaknula u okviru »krstaričkog rata« potopivši protivničku australsku laku krstaricu »na drugom kraju svijeta« 1941. godine, čitajte u novom broju dvomjesečnika „20th Century Wars“ koji je u prodaji na kioscima od utorka 15. prosinca.
U časopisu još čitajte druge dvije teme: o ofenzivi Središnjih sila na Srbiju u Prvome svjetskom ratu 1915. godine koja je bila vrlo značajan događaj u povijesti rata jer je imao izravan utjecaj na formiranje Solunskog bojišta i uvlačenje balkanskih država u rat, te o Bizerti 1961. godine, odnosno o dugotrajnom francusko-tuniskom sporu oko prava na vojni kompleks u Bizerti koji je kulminirao u otvoreni oružani sukob Francuske vojske i tuniske Nacionalne garde, odnosno paravojnih tuniskih snaga sastavljenih uglavnom od civilnih dragovoljaca.