Strogo tipološki gledano, ovdje se radi o sablji austrijskih pješačkih časnika M.1861. Riječ je o posljednjem modelu pješačke sablje s kojim je Austro-Ugarska Monarhija ušla u Veliki rat.
Ova sablja proizvodila se čitav niz godina, a u uporabi je i danas pa ne treba čuditi podatak da je to zasigurno najzastupljenija austrougarska sablja u većini ovdašnjih zbirki hladnoga oružja. Ovaj model svojedobno je bio veoma popularan, pa su ga razne europske vojske koristile za naoružanje svojih pješačkih jedinica. Upravo takav je slučaj i s crnogorskom vojskom koja se za ovu sablju odlučila već 1867. godine. Podatke o njoj dobio sam uglavnom od gospodina Branka Bogdanovića te uvidom u izvanrednu publikaciju Univerziteta Crne Gore iz Podgorice iz 2020. godine – „Ilustrovana monografija o razvoju pješadijskog naoružanja u Crnoj Gori (1870–1916) – CRNOGORSKO NAORUŽANJE“ – Branko Bogdanović i dr. Radoslav Raspopović. Naime, nakon Crnogorsko-turskog rata (1852.-1853. godine) crnogorski knjaz Danilo pristupio je prvom pokušaju suvremenog ustrojstva crnogorske vojske. U skladu s tim izvršen je sveobuhvatni popis vojnih obveznika, uspostavljene su administrativno-teritorijalne vojne jedinice i prema njima formiran adekvatan časnički kadar. To ujedno dovodi i do potrebe unifikacije u naoružanju. Jedan od bitnih atributa starješina trebala je predstavljati unificirana sablja; do tada cijenjena samo po svojoj funkcionalnosti i vrijednosti, ona ovim činom dobiva i određeni hijerarhijski značaj kao simbol časničkog dostojanstva. Po stupanju na prijestolje 13. kolovoza 1860. godine, novi knjaz Nikola I. Petrović Njegoš nastavlja s započetom reorganizacijom crnogorske vojske. S obzirom na sve navedeno, odlučeno je da se novoosnovani časnički kadar naoruža unificiranim sabljama austrijske provenijencije.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. travnja 2025.
