FELJTON (4) RATNA LUDNICA NA VUKOVARSKOM SAJMIŠTU

Čak ni dolazak Vojislava Šešelja nije olakšao osvajanje Sajmišta

Foto: Damir Radnić i Viktorin Jurić
Čak ni dolazak Vojislava Šešelja nije olakšao osvajanje Sajmišta
18.11.2014.
u 20:54
Markuš se prisjeća nerazumne taktike napadača: „JNA je često koristila mlade vojnike kao topovsko meso, naročito kao vozače tenkova i transportera. Slali su ih prema nama govoreći im da su tamo ‘njihovi’, čuli smo to i preko veze. Recimo, mi taman čekamo da tenk koji je zastao priđe da ga riješimo, a preko motorole se čuje naredba: ‘Ajde napred, šta se čeka! Još sto metara napred, tamo su naši’.
Pogledaj originalni članak

„Nekoliko godina će proći dok ne shvatim u kakvom je rasulu bila jugoslavenska armija. Čak ni visoki oficiri te iste armije to nisu shvaćali… Svi su oni imali svoje neke naredbe i pod njima lokalne teritorijalce, rezerviste, dobrovoljce i tko zna kakve još jedinice“. Branitelji Sajmišta, iako vrlo skromno naoružani, bez respekta su kažnjavali neorganiziranu masovnost neprijatelja: „Počeo je minobacački napad na kasarnu. Tukli su nas granatama 60 i 82 milimetra. Na našu sreću zenge i mupovci nisu imali artiljerijskog oruđa većeg kalibra. Iznenađenje je bilo kompletno. Naša četa je bila naprosto paralizovana. Više od pola starešinskog kadra je tim artiljerijskim napadom izbačeno iz stroja. Kapetan nam je prvi ranjen, za njim vodnik, a ostale nisam vidio kad su izranjavani“. Dok je još u sastavu gardijske brigade JNA napadao Sajmište, Ivanković je svjedočio međusobnim obračunima nekoordinirane vojske: „Dvojica čiča od po osamdesetak godina sedili su na klupi ispred kuće gde smo vodili ‘ogorčenu’ borbu protiv snajpera i svih ostalih nevidljivih neprijatelja. Jedan čiča me je zapitao: ‘A koji ste vi?’. ‘JNA, djed, gardijska brigada iz Beograda’. ‘A što onda pucate na teritorijalce?’. ‘Pa zar nisu tamo zenge i mupovci, djed?’. ‘Nisu, sinko, nisu’. Punktovi ka Sajmištu napadani su konstantno, pa makar i lažno. O potrošnji streljiva nije se vodilo računa: „Nas trojica smo bili kod jednog prozora i svi smo imali po pet okvira municije. Ideja je bila da pucamo na smenu narednih desetak do petnaestak minuta u pravcu neprijateljske linije. Već su mi palčevi bolno otekli od punjenja okvira kad je zastavnik viknuo naredbu da prekinemo sa pucanjem. Ostali smo spremni za novi fingirani napad ako ustreba“. Nakon što se pridružio četi Cetinje, Ivanković je također pokušao organizirati „ekipu za čišćenja“. Sudeći po svemu, nisu bili odviše učinkoviti, ali ni pretjerano voljni za tako opasne aktivnosti. Već u prvoj akciji nehotice su ubili civila koji se pokušao predati, a navečer su, slaveći uspješan dan, skoro poginuli igrajući se pijani s bombama. Sljedećih nekoliko čišćenja donosila su nove šokove; Ivanković navodi kako mu suborci nisu osiguravali leđa, kako je sam ozlijedio lice rikošetom metaka nakon pucanja u slijepo, dok se napokon i sam nije sam propucao u nogu „čisteći“ praznu zgradu.

Nakon toga više nije vodio ekipu za čišćenja (ili se ona sama brzo ugasila), već je zadužio PKT, tešku strojnicu, i njome osiguravao napade. Na njegovu žalost, ništa, čak ni dolazak „arkanovaca“ pa i samoga Vojislava Šešelja nije pospješilo osvajanje Sajmišta. Što su, dakle, sve radili HOS-ovci i ostali branitelji Sajmišta i kojim su čudom odbijali ovolike snage, pitanje je koje se logički nameće. Čak i kada su napadači osvajali Ulicu Tri ruže, upravo ulicu u kojoj su HOSovci često djelovali, doživjeli su debakl unatoč pompoznoj pripremi i organizaciji napada upriličenoj zbog Šešeljeva dolaska. Oklop, koliko god je bio značajna prednost, JNA nije mogla koristiti kao u drugim dijelovima Vukovara zbog konfiguracije terena, uskih ulica gdje su u baštama čekali spretni improvizatori s protuoklopom, od HOSovaca ponajprije Zvonimir Ćurković, Željko Soldo (ubrzo je teško ranjen) i Davor Purulić. Doduše, i protuoklopnim ekipama uske ulice Sajmišta predstavljale su problem, s obzirom da je pogodak iz blizine su ubrzo, improvizacijama, riješili i ovaj problem. U takvim okolnostima tenkovi i transporteri JNA nisu mogli probiti postav obrane Sajmišta, na ovakvom terenu to je moglo samo pješaštvo. No praksa je pokazala da pješaci napadača sve do 10. studenoga nisu bili osuđeni ni na što drugo osim na činjenicu da su obično živo meso koje zapovjednici bez zadrške iznova i iznova šalju u pogibelj.

Markuš se prisjeća nerazumne taktike napadača: „JNA je često koristila mlade vojnike kao topovsko meso, naročito kao vozače tenkova i transportera. Slali su ih prema nama govoreći im da su tamo ‘njihovi’, čuli smo to i preko veze. Recimo, mi taman čekamo da tenk koji je zastao priđe da ga riješimo, a preko motorole se čuje naredba: ‘Ajde napred, šta se čeka! Još sto metara napred, tamo su naši’.

Uglavnom, ti su regularni i ročni vojnici, bili prilično uredni, a četnici i rezervisti nimalo“. Ivankovićeva nabrajanja četničkih postrojbi i postrojbi rezervista potvrđuju i proširuju (Kraljevčani, Negotinci, Beli orlovi itd.) HOS-ovci, jer su ih dobro zapamtili nakon pretresa uniformi poslije bitke ili tijekom verbalnih bitaka, prijetnji putem sustava veza. HOS-ovci, koliko su mogli, pokušali su humano postupati i prema poginulim neprijateljima. Na početku su zakapali poginule, poštovali su jedinu zamolbu za prekid vatre kako bi protivnik pokupio mrtva tijela, no kasnije je sukob bio toliko intenzivan da za takvo što nije bilo vremena, a još manje smisla zbog opasnosti od snajperista ili granata. U tim okolnostima, napadač je svaki dan slao nove napade, uvijek istom taktikom (grupe do 50 napadača) i gotovo uvijek s istim gubicima: „Krenulo bi njih 50-ak, mi bi ih ‘skinuli’ pet-šest i ranili još 15-ak. Vjerojatno su zato često mijenjali jedinice… I dok smo gledali te ‘nove’ kako prilaze, nije bilo drugog zaključka nego da im oni ‘stari’ jednostavno nisu rekli u što idu, nego su ih gurnuli da idu ginuti umjesto njih, a zapovjednicima je ionako bilo svejedno koliko će ljudi izgubiti“. Tako nadrealnim uvjetima i pogibelji HOS-ovci, pogotovo mlađi, pokušavali su parirati optimizmom, pozitivnim pristupom i šalama. „Najviše nas je držala zdrava zezancija. Svašta je bilo… Oblačili smo se u ženske pa smo takvi išli po onim ruševinama. Pa smo kartu zemljopisnu našli i zamišljali kako putujemo kroz Nil i Afriku. Ili trebaš pretrčati cestu, ovi pucaju po nama, a ti prijatelja cimneš iza ugla kao da ćeš ga gurnuti naprijed, uplašiš ga. I tako stalno… Ma čim nam se netko pridružio, voljno ili po zadaći, i počeo bacati depru, mi smo ga odmah odmah torpedirali van. Dobra zafrkancija, to nas je jedino moglo držati u onoj situaciji“, prisjeća se Široki.

Čišćenje je bilo daleko najteži, najopasniji i najneizvjesniji zadatak

Od svih aktivnosti u Vukovaru, čišćenje je bilo daleko najteži, najopasniji i najneizvjesniji zadatak. Najkraće bi ono trajalo do sat vremena, katkad i nekoliko iscrpljujućih sati u kojima je valjalo zadržati maksimalnu koncentraciju. „Ti ne znaš ima li ili nema u kojoj prostoriji neprijatelj, ne znaš čime je naoružan, pretpostavljaš da je spreman na borbu i već je time u prednosti, jer ima zaklon, a ti se izlažeš… Najteža su bila čišćenja podruma, jer su se tamo trebali eventualno nalaziti civili, ali nije se jednom dogodilo da napadači utočište pokušaju naći u podrumu i nije se jednom dogodilo da njihove zaostale, ti civili i zbrinu, preobuku. Od te neizvjesnosti tko se nalazi dolje, još su gore bile scene kada bih u podrumima nalazio samo mrtve ljude, civile, iako ne znam što su oni mogli skriviti napadačima“, prisjeća se Markuš najtežih trenutaka čišćenja. „Pravila nije bilo nikakvih. Katkada bi silom prilika ostao jedan ili više njih, katkada su ostajali upravo s tom namjerom, iako su time sami sebe lovili u smrtne zamke. Što je svima njima tada bilo u glavi, nemoguće je reći, no uglavnom, obostrano milosti nije bilo. Jednom prilikom opkolili smo ih oko kuće, odbili su sve pozive na predaju pa smo to ‘riješili’ bombama za nekih pola sata. Unutra su bila četvorica - oficir JNA i tri vojnika, no ova trojica su ili tamo bili od prije ili ih je, barem po položaju rana, metkom iz pištolja ustrijelio sam oficir ne dopuštajući predaju“.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

LU
luftbrenzer
12:56 19.11.2014.

Poslije rata su svi generali.........