HV počinje provoditi preustroj cijele vojske

Krajem 1991. godine crta bojišnice potpuno je stabilizirana i snage JNA i srpskih paravojnih postrojbi zaustavljane su, a na nekim područjima potisnute, kao na Papuku, u Kopačkom ritu, zapadnoj Slavoniji i tako dalje. Polovinom siječnja 1992. započinje primjena Sarajevskog primirja između sukobljenih strana što će omogućiti GSHV-u konačan uvid u strukturu hrvatskih snaga obrane, njezinu opremljenost tehnikom i ljudstvom, brojnost i vrsti postrojbi koje su dotada postojale, kao i uvezanost sustava zapovijedanja. Rezultat dobivenih podataka je djelomična demobilizacija jednog dijela postrojbi HV-a, ukidanje različitih samostalnih dragovoljačkih postrojbi, stranačkih postrojbi HOS-a od kojih jedan dio ulazi u postrojbe HV-a, početak ravnomjernijeg rasporeda vojne tehnike i opreme.

Taj proces prekida velikosrpska agresija na BiH u travnju 1992. kada se postrojbe HV-a angažiraju u borbama na Južnom bojištu i Bosanskoj Posavini. Taktička iskustva HV-a koja će steći u akcijama i operacijama oslobođenja hrvatskog juga (dubrovačko primorje i zaleđa u istočnoj Hercegovini), bit će od velike važnosti u budućim oslobodilačkim akcijama i operacijama, kao što je bila operacija „Gusar“. Poučen iskustvima iz dotadašnjih borbenih djelovanja, HV počinje s nizom različitih mjera provoditi preustroj cijele vojske krajem 1992. i početkom 1993. s težištem na povećanju broja profesionalnih postrojbi, standardiziranju borbene i neborbene tehnike, ravnomjernosti opremljenosti svih takvih postrojbi i tako dalje. Jedna od tih mjera bilo je uvođenje nekih taktičkih elemenata iz doktrine zračno-kopnene bitke kojima će se postizati brzo pobjeđivanje neprijatelja u budućim akcijama i operacijama oslobađanja hrvatskoga okupiranog teritorija. Prvi element bio je stvaranje što kvalitetnijeg sustava za prikupljanje obavještajnih podataka o neprijatelju. On je bio razvijan na dvama međusobno zavisnim dijelovima. Jedan dio tog sustava bilo je elektronsko djelovanje kojim su se pratile vojne i civilne političke strukture neprijatelja, a drugi dio tog sustava bilo je korištenje sustava fotografiranja i snimanja iz zraka neprijateljskih snaga na cijelom zaposjednutom području RH, uz pomoć bespilotnih letjelica. Zajedničkim djelovanjem ovih dijelova sustava za prikupljanje obavještajnih podataka, HV dolazi do važnih preciznih podataka o rasporedu neprijateljskih postrojbi, položaja težega topničkog, oklopnog naoružanja, PZO sustava, mjesta svih vrsta zapovjedništva, centara veze i tako dalje. To će omogućiti izvrsnu obavještajnu pripremu bojnog polja prije napada, jer će se točno znati koji su najbitniji neprijateljski ciljevi koji se trebaju uništiti i kojim redoslijedom, topničkim ili zračnim sredstvima od samog početka napadado potpunog poraza neprijatelja.

Drugi element bio je sustav nadzora bojišta i postrojbi C3I ili C4I (Command, Control, Communications Intellgence ili Command, Control, Communications, Computers Intelligence: zapovijedanje, nadzor, komunikacija, računalno obavještajno djelovanje). Namjena ovog sustava je stalno praćenje borbene situacije na bojištu za vrijeme djelovanja vlastitih postrojbi i neprijateljskih postrojbi te po dobivenim podacima s bojišta u što kraćem vremenu donositi odluke o daljnjem djelovanju, koje će rezultirati brzom i efikasnom pobjedom nad neprijateljem. U taj su sustav uključena sva zapovjedništva svih razina, izvidničke, ED i postrojbe veze te bespilotne letjelice. Ovaj je sustav potvrdio svoju kvalitetu i namjenu u operaciji „Oluja“ na svim ključnim pravcima djelovanja HV-a, dajući stratešku prednost hrvatskim snagama nad neprijateljem, što je rezultiralo brzim neprijateljskim vojničkim slomom. Primjer je precizno navođenje topništva HV-a na kninskom pravcu prvog dana „Oluje“, kada se nakon prvog plotuna na neprijateljsko topništvo u predjelu Crvene zemlje provodi korekcija paljbe iz bespilotne letjelice te se drugim preciznim plotunom uništava korpusno topništvo vojske RSK. Iako su ovi taktički sustavi tehnički bili slabiji i lošije kvalitete od takvih sustava tada u NATO-ovu savezu, pokazali su se presudnim u svim oslobodilačkim akcijama, bitkama i operacijama tijekom 1995. godine zajedno s dobro uvježbanim profesionalnim postrojbama HV-a i specijalne policije. Vojske RS, RSK i Jugoslavije imale su sve samo ne točne podatke o broju i vrsti bespilotnih letjelica kojima je raspolagao HV, ne znajući kako se i koliko koriste u sustavu prikupljanja obavještajnih podataka, dok o njihovoj uporabi i postojanju hrvatskog sustava nadzora bojišta i postrojbi C3I ili C4I nisu imali nikakve podatke. Iako je vojna delegacija RSK i Jugoslavije bila u službenom posjetu Izraelu od 25. srpnja do 4. kolovoza 1994., gdje su imali prezentacije tehničkih sustava opreme za bespilotne letjelice, Vojska Jugoslavije (VJ) nabavila je jedan takav sustav koji se sastojao od zemaljske stanice, četiriju letjelica, različite popratne opreme i rezervnih dijelova, a same letjelice nisu znali koristiti osim za fotografiranje i snimanja iz zraka nekih dijelova RH.

Od početka 1993. pa sve do kraja Domovinskog rata postojala su dva specifična primjera taktičkog djelovanja HV-a i specijalne policije. Prvi je primjer taktike hrvatskih snaga kada zajedno borbeno djeluju specijalna policija i vojska na južnom dijelu Velebita, dok je drugi primjer djelovanje postrojbi 4. gmb i 7. gmb na Dinari. U prvom primjeru za vrijeme operacije „Gusar“ snage specijalne policije i dio snaga HV-a zaposjedaju vrhove južnog Velebita na nadmorskoj visini od 1.000 do 1.800 metara na krševitu terenu u klimatskim uvjetima ekstremne hladnoće i jakih vjetrova na kojim će boraviti sve do početka operacije „Oluja“. U povijesti ratovanja na tim prostorima nijedna vojska nije u takvim uvjetima dotada borbeno djelovala i uspješno se zadržala. Drugi je primjer djelovanje snaga HV-a na Dinari od studenoga 1994. do kraja svibnja 1995., kada su polazeći iz Livanjskog polja postupno ovladavali Dinarom na koju su inženjerijske postrojbe probile preko 100 kilometara putova na mjestima gdje nisu postojale ni pješačke staze. Pored toga, teška vojna tehnika kao tenkovi, transporteri i topništvo korišteni su u borbenim djelovanjima na visinama od 1.000 do 1.700 metara u teškim klimatskim i zemljišnim uvjetima, što u novijoj vojnoj povijesti europskih sukoba nije zabilježeno. Ovi nabrojani primjeri taktičkog djelovanja, zajedno sa svim akcijama i operacijama hrvatskih oružanih snaga u 1995. godini govore nam da su profesionalne postrojbe HV-a i specijalne policije pred kraj rata dostigle borbenu operativnu sposobnost istovjetnu tadašnjim najboljim borbenim postrojbama u suvremenim vojskama u Europi. Ipak, imale su malu prednost jer su imale veliko borbeno iskustvo stečeno tijekom pet godina rata.

Kako smo pobijedili u Domovinskom ratu, 1. dio

Profesionalne vojne specijalne postrojbe Hrvatske vojske, 2. dio

Ustroj brigada Hrvatske vojske, 3. dio

Osnivanje Hrvatske vojske u doba velikosrpske agresije, 4. dio