Ivan Roso: Ja u Legiji stranaca

Tijekom posjeta francuskoj Legiji stranaca, uvjerili smo se koliko je dubok trag koji su Hrvati ostavili služeći u ovoj elitnoj postrojbi. Štoviše, nemali broj Hrvata ostvario je značajne karijere što je izuzetno postignuće, ako uzmemo u obzir činjenicu koliko je strancu teško napredovati u časničkoj hijerarhiji Legije, koju ipak ponajprije čine francuski časnici. Ove godine Hrvat, pukovnik Zlatko Sabljić, nosio je relikviju Legije, drvenu ruku kapetana Danjoua na obilježavanju Dana Camerone, što je najveća čast koju umirovljeni legionar može doživjeti. Pukovnik Sabljić jedan je od najcjenjenijih časnika Legije stranaca, u što smo se i uvjerili u druženju s legionarima. No i jedan drugi Hrvat koji je nedavno umirovljen, također je cijenjen i omiljen u Legiji kao i pukovnik Sabljić. Zapravo, s kojim god legionarom smo zapodjenuli razgovor osvrnuo se i na karijeru majora Ivana Rose. Naime, Roso je u Legiji proveo 37 godina aktivne službe, a umirovljen je u funkciji najvažnijeg dočasnika Legije stranaca, odnosno kao Président des sous-officiers de la Légion étrangère. Pojednostavljeno, to je funkcija koju obnaša najcjenjeniji (najviši po činu) dočasnik Legije. Osim što je osoba od povjerenja zapovjednika Legije, uz niz drugih obaveza, osnovna zadaća Predsjednika dočasnika Legije jest da rješava eventualne probleme kolega dočasnika. Bilo je to idealno odabrana služba za Rosu jer je po karakteru osoba koja voli pomoći.

FOTO: Ivan Roso za vrijeme intervencije u Beirutu 1983. godine. Pozira pred razrušenim kompleksima zgrada u Sabri i Chatili, u palestinskom dijelu Beiruta (upravo na tom području dogodilo se masovno ubojstvo Palestinaca te godine). Roso je opremljen prvom verzijom puške FAMAS i vojnim prslukom zaduženim specijalno za tu intervenciju.

No, vrijeme treba vratiti na početak priče koja je započela davne 1975. godine. Roso je bio sportaš, perspektivni vratar osječke „Olimpije“. Iako je bio zanimljiv i poznatijem gradskom rivalu, Nogometnom klubu Osijek, ozbiljnu seniorsku karijeru nije započeo jer je otišao na služenje vojnog roka od 1972. do 1974. godine. Kako je stariji brat Ante tada služio u Legiji stranaca, Ivan je uznemirenoj majci za volju pošao u Francusku vidjeti što se točno s bratom događa. Francuska, u odnosu na zatvorenu Jugoslaviju, bila je privlačno mjesto za život. Rosi se nije pretjerano vraćalo, a kao nadobudnom mladiću bilo mu je malo i neugodno vratiti se a da nije ništa postigao. Naime, želio se okušati u Bastiji, u najpoznatijem klubu s Korzike. Iako je interes bio obostran, nakon nekoliko odigranih probnih utakmica, od svega toga nije bilo ništa jer trebala je ispisnica nogometnog saveza koju u ono vrijeme Fudbalski savez Jugoslavije nije izdavao mladim nogometašima, željnima napuštanja Jugoslavije. Stoga se bez prevelikih mogućnosti izbora prijavio u Calvi – logično jer tamo je živio Rosin tetak, a brat Ante bio je u Legiji u tom gradu. Prijam i obuku prošao je bez problema, iako je poznato kako je obuka koja prethodi potpisivanju legionarskog ugovora rigorozna. Ipak, Roso je u Francusku došao kao sportaš, nakon netom okončanog prvenstva. Bio je u iznimnoj kondiciji te mu onoga što je legionaru najpotrebnije, tjelesne spreme, nije nedostajalo. Zanimljivo, nakon odlaska, obuke i konačno potpisanog ugovora za Legiju stranaca, iz Osijeka su tri puta dolazili po njega, no umjesto sportske, odabrao je vojnu karijeru. Mnogo teže od savladavanja fizičkih prepreka, Ivan Roso nosio se s usvajanjem francuskog jezika: „Bilo nas je u klasi 12 iz Jugoslavije. Stalno smo se družili, a ne možeš naučiti s njima francuski ni da si Francuz. Kada smo nakon tri mjeseca obuke prvi put izišli u grad, odmah ih je 6 pobjeglo jer im je obuka bila preteška“. Također valja napomenuti da je Roso bio polaznik prve generacije koja je savladavala obuku u gradiću Castelnaudryu, gdje se od 1976. godine vrši kompletna obuka za novake u Legiji.

FOTO: Ivan Roso, iako veteran, branio je do mirovine za postrojbe Legije. Na slici u paradi brani na golu tijekom turnira legionara u Gvajani prigodom obilježavanja Dana Camerona 2007. godine

Na obuci je postizao zapažene rezultate, od 60-ak polaznika bio je drugi u klasi, u padobrancima, u 2 REP, najvjerojatnije stoga što je brat Ante u to vrijeme vršio dužnost dočasnika u padobranskoj pukovniji Legije. No zasigurno su i njegove fizičke predispozicije utjecale da ga nadređeni usmjere u alpinističku postrojbu 2. pukovnije (2e Régiment Étranger d’Infanterie, 2e REI). U to doba 2 REI bio je smješten na Korzici, u vojarnama u Cortama i Bonifaciu. Ubrzo mu je od koristi bila prednost što se bavio nogometom. Po samom dolasku, već prvog vikenda održavao se nogometni turnir u Ajacciou, trebali su golmana. Ivan se je javio te počeo stjecati prijatelje i izvan matične postrojbe. Bavljenje sportom nedvojbeno mu je pomoglo u karijeri, no u Legiji nema napredovanja ako legionar nije kvalitetan vojnik, a Ivan je to bio. Za manje od dvije godine položio je za čin vodnika i, koliko zna, bio je jedan od najmlađih vodnika u Legiji, jer za takvo što treba odslužiti barem tri godine. Problem s jezikom u tom razdoblju posebno je došao do izražaja, jer više nije trebao znati samo osnove i razumijevati zapovijedi. „Nije bilo lako, prijatelji iz Jugoslavije otišli su u različite postrojbe, a ja nisam imao izbora. Mislio sam čak i da nešto znam dok nisam počeo izlaziti u grad, među Korzikance. Za početak, iako to smiješno zvuči, uzeo sam stripove i počeo na toj razini savladavati jezik. Priznajem, do Korzike sam se švercao s učenjem jezika. Došao bih u grad i da se ne osramotim u nepoznavanju roda umjesto jedne, naručio bih dva piva. Ipak, sve je sjelo na svoje i ubrzo sam usvojio jedan vrlo kompliciran jezik“. U konačnici je Roso itekako bio zadovoljan što su ga izabrali u alpinističku postrojbu jer bio je sportaš, volio je izazove, a došao je iz ravne Slavonije.

FOTO: Fotografija iz ranih dana tijekom služenja 2 REI, Corte Korzika, 1978. godine. Počasna smjena zapovjednika postrojbe, Ivan Roso stupa u sredini, noseći legionarsku “k`epi blanc”

Završio je čitav niz alpinističkih tečajeva. Nakon početaka, vojne obuke o snalaženju u brdima i planinama, slijedile su specijalne obuke (ljetna i zimska) kod francuskih alpinista, što je bila prava kvalifikacija. „Obuku su vršili pripadnici francuske Gorske službe spašavanja. Tamo je stvarno bilo naporno do krajnjih granica jer to su vrhunski svjetski alpinisti. Kako bi oni mogli tolerirati da se na obuci provlači netko tko će danas-sutra po zadaći krenuti osvajati najzahtjevnije svjetske vrhove? Stvarno, nije bilo šale. Obuka je bila rigorozna, testovi zahtjevni do maksimuma. Primjerice, trebaš savladati planinu za tri sata. Zakasniš li minutu – dolaziš iduće godine. Teško, strašno je naporno prolaziti te kvalifikacijske tečajeve alpinista. Ali, kako ćeš ići u Alpe, ako nisi spreman? No išlo je to meni. I volio sam to kao sportaš i zato što je to bila posebna obuka unutar legije. I sami alpinisti jako su mi se svidjeli. Ti ljudi imaju poseban karakter. A da se jesam oznojio za to – jesam. Darove nikad nisam dobio. Jer te su obuke držali i pripadnici regularne francuske vojske. Normalno, kada mi legionari dođemo, jedva su dočekali da nas „srežu“, za dobrodošlicu, samo da vide koliko uopće vrijedimo. A tek onda moraš naporno raditi. Svuda smo se penjali, po Alpama, Pirinejima, gdje god je trebalo. Jedino nisam išao na Mont Blanc, to mi je jedino žao. Jer baš kada smo trebali ići gore, otišli smo za Beirut. A nakon 4 mjeseca Beiruta takvo što je bilo neizvedivo. Jer u Beirutu izgubiš kondiciju potrebnu za takav uspon“. Prije odlaska u Libanon, Roso je obilazio različite terene. Po zadaći je otišao i na višemjesečnu zadaću u Mayotte. Mayotte je francuski prekomorski departman u Indijskom oceanu, između sjevernog Madagaskara i sjevernog Mozambika, u Komorskom otočju. Od 1843. godine cjelokupno otočje, znano kao Komori, nalazilo se pod francuskom upravom. No, za razliku od susjednih otoka koji su izglasali nezavisnost, stanovništvo je odlučilo da Mayotte ostane pod upravom Francuza.

FOTO: Dva hrvatska legionara tijekom intervencije u Beirutu, 1983. godine. Ivan Roso, slijeva, kao zapovjednik straže u glavnom stožeru 2 REI. u Zapadnom Beirutu, nedaleko od Libanonske televizije. Desno, Bruno Zorica – Zulu koji se pripremao za povratak u Francusku.

Za Ivana Rosu, Mayotte je važno odredište jer je tamo našao životnu suputnicu, Aniku. „Tko bi rekao da ću naći suprugu 12.000 kilometara preko oceana, a da nije domorotkinja. Njezin otac bio je iskusan časnik. Prošao je terene Indokine, Alžira, Maroka, ali kao pripadnik francuske vojske, ne kao legionar. Po dužnosti je pred kraj karijere trebao odraditi dvije godine kao nadređeni časnik Legije. Naravno, došao je s familijom. Nije da mu je naša ljubav na početku baš sjela, ipak sam bio legionar, k tome iz Jugoslavije, a bio sam ja malo i mangup, nisam baš bio „vojničina“. No raspitao se pa su mu moji nadređeni rekli da sam kvalitetna osoba i više nije bilo problema. Otada, osim na intervencije, Anika je išla kuda sam i ja išao. Navikla je kao dijete vojnika. Inače, sumnjam da bi netko drugi mogao izdržati više od 30 godina stalnih prekomandi u najzabačenije kutke svijeta“. Ubrzo nakon vjenčanja, Roso je otišao na intervenciju u Libanon. Na niz obračuna, koji su kulminirali građanskim ratom brojnih nacionalno-vjerskih frakcija, međunarodna zajednica reagirala je slanjem mirovnih snaga; američkih, francuskih i talijanskih postrojbi. Obračuni, posebno u Beirutu, nisu prestajali sve do 1990. godine. Grad je bio podijeljen na čitav niz skupina, a uskoro su mete postale i međunarodne snage. Zapravo je to bilo doba začetaka suvremenog terorizma, a svjetsku javnost zaprepastio je teroristički akt koji je rezultirao pogibijom gotovo 300 pripadnika prije svega američkih, ali i francuskih elitnih postrojbi. U zrak su ih tijekom „krvave nedjelje“ 23. listopada 1983. raznijela dva kamiona dupkom natovarena eksplozivom. Neposredno prije Roso je napustio Beirut, no prisjeća se kako je postalo opasno: „U početku je to bio godišnji odmor. Baš se sve malo smirilo kada smo došli. Vršili smo uobičajene patrole, jedno mjesec dana. Štoviše, s Libanoncima i Amerikancima kao instruktor sam provodio alpinističke obuke. Ali onda je počelo gruvati na sve strane. Ne znaš tko je tko, svaka ulica ima neku svoju postrojbu ili bandu. U jednoj ulici su za Arafata, u drugoj Hezbollah, u trećoj su Đumblatovi, pa Druzi, Falange, PLO, Amali, Maroniti...ludnica! A mi smo se baš našli na nezgodnoj lokaciji jer čuvali smo školu od Palestinaca.

FOTO: Prva službena fotografija Ivana Rose pri potpisu ugovora od pet godina, 1977. godine. Običaj u Legiji bio je da pri promjeni identiteta inicijali legionaru ostaju isti (IR), ali se katkada nadređeni časnik, poznavatelj prilika u Jugoslaviji, na zanimljiv način poigrao s identitetima novih legionara. U slučaju Rose, on je sljedećih pet godina bio zaveden kao Igor Raković iz Beograda

Sve o ovim i drugim temama pročitajte u novom, 42. broju VP-a, magazina za vojnu povijest, koji je od 5. rujna na kioscima za samo 19,99 kuna.

>>Njemački siloviti protunapad s lijevog krila