Tijekom 19. stoljeća, Dalmacija je u sklopu Habsburškog Carstva imala poseban status. Oko njezinog ustavnopravnog položaja, u carstvu su se odvijali otvoreni politički sukobi.
Habsburški dvor nije mogao prihvatiti integriranje ove pokrajine u Kraljevstvo Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a preko njega i u Ugarsko Kraljevstvo, kamo bi ona po nacionalnom sastavu i pravnom shvaćanju onog vremena trebala pripadati. Ugarska vladajuća elita nije na tome posebno inzistirala, a ona hrvatska bila je preslaba da bi od dvora ishodila tako krupnu odluku. Stoga je stjecajem okolnosti njezin privremeni položaj, u kakvom se našla nakon izgona Francuza i ulaska habsburških trupa 1813. godine, zadržan sve do propasti austro-ugarske države. Prvih pedesetak godina Dalmacija je poput okupiranih krajeva imala na čelu mjesnog zapovjedajućeg generala, koji je ujedno bio njezin upravitelj. Prilikom ustavnopravnog preoblikovanja države u personalnu uniju, do čega je došlo ponajprije zbog vojnog poraza u ratu iz 1866. godine i posljedično tome slabljenja centralne vlasti, Dalmacija je ostala u austrijskoj polovici, dok su Hrvatskoj i Slavoniji, na pomalo prijevaran način, austrijska i mađarska vladajuća elita osigurale mjesto donekle autonomnog kraljevstva u sastavu Ugarskog Kraljevstva.
U sklopu tih ustavnopravnih reformi odigrala se i veoma važna vojna reforma tijekom koje je propisana opća vojna obveza i ustanovljeni Zajednička vojska (Heer), Ugarsko domobranstvo (Honved) i Austrijsko domobranstvo (Landwehr). Domobranstvo je naslijedilo razne dotad postojeće srednjovjekovne i postsrednjovjekovne vojne ustanove, poput insurekcije – općeg narodnog ustanka, gradskih straža, vlastelinskih oružanih formacija, dalmatinske teritorijalne vojske, pandura, serežana, rondaša i drugih. Novo austrijsko domobranstvo ustanovljeno je Zakonom o domobranstvu donesenim 5. prosinca 1868. godine.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. listopada 2023.