Svetozar Borojević bio je jedan od najsposobnijih austrougarskih zapovjednika u Prvome svjetskom ratu i u povijesti jedini hrvatski časnik koji je dosegnuo najviši čin – feldmaršala. Rodio se 2. prosinca 1856. u Umetiću kraj Hrvatske Kostajnice. Nedvojbeno je da je Svetozar Borojević kršten u pravoslavnoj crkvi, vjerojatno parohijskoj crkvi u selu Mečenčani, gdje je službovao njegov otac, ali on sam je u svojim istupima i pismima sve do smrti izričito navodio da je Hrvat i da mu je domovina Hrvatska. Borojević je bio izdanak onih hrvatskih ratnika koji su sami, zahvaljujući svojim sposobnostima, čvrstini volje i viteškom poimanju časti, od niskog časničkog čina dospjeli do vrha vojničke karijere. Prošao je mnoge provincijske garnizone, borio se 1878. u Bosni i Hercegovini, a u Prvome svjetskom ratu već kao prokušan zapovjednik vodio je najveće formacije austrougarske vojske. Sa 6. korpusom krenuo je na istočno bojište u Galiciju, da bi ubrzo preuzeo zapovjedništvo, u prethodnim bitkama teško načete, 3. armije. Uspio je ustaliti bojište, odbiti Ruse kod Limanove i osloboditi tvrđavu Przemysl, a u proljeće 1915. kod klanca Dukla držao je položaje sprečavajući prodor Rusa na Dunav. Ulaskom Italije u rat Boroević je isprva zapovijedao 5. armijom, a zatim od 1917. 1. i 2. sočanskom armijom. Uspješno je odbio 11 talijanskih ofenziva. Svojom obrambenom strategijom svrstao se u red najvećih vojskovođa u Prvome svjetskom ratu stekavši naziv „Lav sa Soče“. U 12. bitki, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanio strahovit poraz.
Čast vojskovođe i hrvatstvo, nakon sloma Monarhije i uspostave Kraljevine SHS, Borojeviću su donijeli samo nedaće. Opljačkan, bez mirovine, bez domovine – u novonastalu državu bio mu je zabranjen povratak – zaboravljen je živio sa suprugom po hotelima u Austriji. Svemu je prethodila i obiteljska tragedija, smrt sina jedinca. „Lav sa Soče“ umro je u Klagenfurtu 1920. od posljedica moždanog udara.
Pravi primjer pravoslavnog Hrvata