FELJTON NASTAVAK

"Život" u ustaškom logoru Danica

Foto: www.muzej-koprivnica.hr
"Život" u ustaškom logoru Danica
02.11.2015.
u 15:48
Jasno se prisjećaju kolona logoraša koji su odlazili u logor, zvukova koji su se iz njega čuli, bahatosti ustaških povjerenika i čuvara. U mislima im se okreću slike teškog života u Koprivnici u to vrijeme i beživotnih obješenih tijela na uli­cama grada.
Pogledaj originalni članak

U početku rada logora još je do­nekle i bilo dovoljno hrane, a mo­gla se i kupiti od lokalnog stanov­ništva. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, broj i kvaliteta obroka su se smanjili, a stražari su pri­svajali pakete hrane koje je logo­rašima slala ili donosila rodbina. Obroci su se sveli na jedan dnev­no, a uglavnom su se jele juhe od krumpira ili graha. Zbog kronične izgladnjelosti, u želji za životom, neki logoraši bili su prisiljeni jesti i travu.

Usto, nedostajalo je i higijenskih i medicinskih potrepština. Masov­ne zaraze sprječavale su se i suz­bijale inzistiranjem na redovitom pranju i šišanju, no stražari su određivali kome će se smjeti pru­žiti zdravstvena pomoć.

S obzirom na to da se većina zaroblje­nika iz Danice upućivala u druge logore, nakon najveće ''koncen­tracije'' sredinom srpnja 1941., broj logoraša pokraj Ko­privnice postupno se smanjivao. Početkom 1942. ostalo ih je oko 120, a u ožujku 70, a tran­sportirani su u Staru Gradišku. Danica je nakon toga uglavnom služila za „zbrinjavanje" krimi­nalaca i ponekog partizana te je s prvim danom rujna 1942. napokon zatvorena.

Nakon što su partizani preuzeli vlast u Koprivnici 1945., prvom zapovjedniku logora Mar­tinu Nemecu je suđeno za zločine koje je počinio i naredio te je jav­no obješen upravo na području Danice.

Područje logora ponovno je ak­tivirano po završetku rata 1945. godine te je bilo jedna od postaja križnog puta izbjeglica koje su iz Bleiburga odlazile u Srbiju. Prema nekim tumačenjima, ra­zlog zbog kojeg u Danici nije ubijano u tolikoj mjeri koliko u nekim drugim koncentracijskim logorima, jest neposredna blizina Koprivnice logoru, zbog čega stra­hote koje su se događale u njemu nisu mogle ostati u tajnosti i iza­zvale su zgražanje obližnjeg sta­novništva, pa su se ustaše morale suzdržavati u nekoj mjeri.

To potvrđuju i Koprivničanci Vinko Zember i Ivan Povijač. Iako su za Drugog svjetskog rata bili tek djeca, njihova sjećanja na to vrijeme ni danas ne blijede. Jasno se prisjećaju kolona logoraša koji su odlazili u logor, zvukova koji su se iz njega čuli, bahatosti ustaških povjerenika i čuvara. U mislima im se okreću slike teškog života u Koprivnici u to vrijeme i beživotnih obješenih tijela na uli­cama grada.

Sjećaju se kolone predvođene pravoslavnim popom Marinom koja je iz logora pješačila na jav­ne radove, umornih zarobljeni­ka koji su bili prisiljeni uklanjati brojne protutenkovske rovove u travnju 1941. koji su za Kraljevine Jugoslavije onemogućivali prodor Nijemcima. Sjećaju se i dolaska Nijemaca u grad, ugnjetavanja Židova, oznaka koje su morali nositi i oduzimanja njihove imo­vine. Pamte i dolazak Ante Pave­lića u Koprivnicu 1944. U mislima im se okreću slike teškog života u Koprivnici u to vrijeme i beživotnih obješenih tijela na uli­cama grada u proljeće 1945. godi­ne nakon što je pučka škola zbog eksplozije odletjela u zrak.

Vinko se dobro sjeća i noći kada je kao desetogodišnjak svjedočio provali i pljački ustaša u kući svo­jih susjeda, plača djevojčica i Ieši­narenja. Pamti i situaciju u kojoj su njegovu majku uzeli kao tao­kinju u židovsku sinagogu u je­sen 1944. pred najezdom partizana, a on, dječak, molio je za njeno puštanje. Na svu sreću, majka se, iako ranjena, sretno vratila obitelji.

Ivan koji dolazi iz partizanske obitelji, neće zaboraviti koliko je puta krijumčario hranu logoraši­ma u Danici, kao ni dane i noći koje je proveo sam samcat noseći pisma po puteljcima i šumama, kao partizanski kurir, gdje je po­stao mladić od povjerenja. No ni jedan ni drugi ne mogu se složiti s današnjom slikom nekad stravičnog logora. Umje­sto prikladno uređenog spomen-područja i dostojnog odavanja počasti svim nedužnim i tragič­nim žrtvama, dio prostora bivšeg koncentracijskog logora danas koristi Podravka – kao parkiralište za svoja vozila.

Na svu sreću, u koprivničkom Muzeju trude se vratiti dostojan­stvo Danici. Muzej vodi stručnu valorizaciju o povijesnim zbiva­njima, a u dva Podravska zborni­ka koje izdaje, 2007. i 2008. objavljeni su radovi uglednih povjesničara o logorašima. Ove godine planiran je i završetak mo­nografije. U čast 40. obljetnice početka na­rodnooslobodilačke borbe, 1981. otvoreno je novouređeno Spomen-područje Danica, no ono je zatvoreno 1991., a slje­deće godine parna lokomotiva s dva vagona koja je prevozila logo­raše prebačena je na zagrebački Glavni kolodvor gdje se i danas nalazi.

Pod okriljem Muzeja i Grada, sa­nirano je divlje raslinje, očišćeni spomenici i uređen dio objekata te su počele pripreme za konzer­vatorska istraživanja i uključiva­nje u sustav europskih prostora memorije na žrtve Drugog svjet­skog rata. No, uređenje prostora ovisi o fi­nancijskim sredstvima kojih uvi­jek nedostaje.

Kroz logor oko 5600 logoraša

Prema podacima komisi­ja za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača pretpostavlja se da je kroz logor prošlo oko 5600 logoraša, od kojih je više od 3000 stradalo, većina u drugim logorima, a ponajprije u Jadovnu, Jasenovcu i Staroj Gradiški, dok je na slobodu pušteno tek petstotinjak logoraša. Od prosinca 1941. muškarci su se upućivali uglavnom u logor Jasenovac, žene i djeca u Staru Gradišku, dok je dio logoraša od­lazio u Auschwitz. Tek se pojedinci i manje grupe puštaju na slobodu. Sukladno broju logoraša, zapošljavano je sve više većinom nemilosrdnih stražara – 19. travnja bilo ih je 8, deset dana poslije 42, posljednjeg dana u mjesecu 77, a sredinom svibnja njihov se broj povećao na 122.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 14

LO
lojtra1
17:05 02.11.2015.

Nakon pobjede partizana sve je krenulo boljim tokom. Sinagoga je zabranjena i u njoj su otvorili krojačko poduzeće a židovske tvornice su zaplijenjene u ime naroda. Jedna od njih je i preteča današnje Podravke. Židova je u Koprivnici nešto i ostalo ali su punu slobodu izražavanja i održavanja svoje vjere dobili tek s oslobođenjem Hrvatske od jugo-komunističkog terora.

Avatar dmitarX
dmitarX
17:50 02.11.2015.

Nego...što ćemo s ovima, iz novije povijesti? logor Aleksinac logor Banja Luka logor Batkovići logor Begejci logor Beli Manastir logor Bileća logor Borovo Selo logor Bubanj potok logor Bućje logor Dalj logor Darda logor Duboki potok logor Glina logor Jagodnjak logor Knin logor Manjača logor Morinj logor Negoslavci logor Niš logor Novi Sad logor Okučani logor Ovčara logor Petrovci logor Sombor logor Sremska Mitrovica logor Stajićevo logor Stara Gradiška logor Šid logor Velepromet logor VIZ Beograd logor Zapis Vukovar logor Zenica logor Velepromet logor Tumare (Ozren) logor Rosulje (Ozren) logor Vozuća ...

Avatar Domaće je bolje
Domaće je bolje
17:38 02.11.2015.

Srbi trebaju postivati i priznati Hrvatsu kao svoju domovinu,osim prava imaju i obaveze to im ne ide u glavu,uvijek nesto rovare protiv Hrvatske.Nisam za bibliska pravila (tko tebe po jednoj strani obraza udari okreni mu i drugu stranu) tko mi dode,a jos rat je,na kucni prag (Hrvatsku) branit cu je svim sredstvima(dozvoljenim i nedozvoljenim).