MiG-15 - mlazni lovci u Korejskom ratu

Do kraja rujna sva Južna Koreja bila je pod kontrolom snaga Ujedinjenog zapovjedništva, a tada se postavilo pitanje prelaska 38. paralele. General MacArthur i ostali američki viši zapovjednici bili su odlučni u stavu kako bi neodložno trebalo nastaviti ofenzivu na sjever, međutim, vlada je SAD-a htjela za tu operaciju dobiti suglasnost UN-a. U međuvremenu, iz Pekinga je stiglo ozbiljno upozorenje kako NR Kina neće mirno gledati i dopustiti prijelaz 38. paralele. Ipak, pod američkim utjecajem Glavna skupština UN-a izglasala je rezoluciju koja je MacArthuru i službeno dala otvoren put u Sjevernu Koreju. Postrojbe južnokorejske 6. divizije izbile su 26. listopada na rijeku Jalu kod Ch’osana, na kinesko-korejskoj granici, prema kojoj su nastupale i ostale savezničke postrojbe. U takvoj prilici, general MacArthur predvidio je da će rat završiti prije kraja godine, međutim situacija se naglo izmijenila intervencijom kineskih snaga.

Na bojištu je došlo do kratkih, ali žestokih kineskih i sjevernokorejskih napada kojim su savezničke snage odbačene od granice. Postrojbe 8. armije povukle su se na rijeku Ch’ongch’ong, a prednji dijelovi američkog 10. korpusa bili su odsječeni. Prvi put u Korejskom ratu uvedeni su u borbu mlazni lovci sovjetske konstrukcije MiG-15, koji su neugodno iznenadili savezničko zrakoplovstvo i nanijeli im osjetne gubitke u početku. Početkom studenog Kinezi i Sjevernokorejci obustavili su napade i sveli svoje aktivnosti na patroliranje i manje akcije. To je bila prilika za saveznike koji su obnovili napad, ponovo potiskujući kineske i sjevernokorejske snage prema rijeci Jalu. Već 25. studenog, kineske i sjevernokorejske snage poduzele su žestoku ofenzivu udarom u izloženi lijevi bok saveznika. Kineske postrojbe napadale su u uzastopnim valovima pri čemu je dolazilo do čestih borbi “prsa u prsa“ koje saveznici nisu izdržali zbog velike brojčane nadmoćnosti protivnika. Budući da je prodor kineskih snaga kod Tokch’ona ugrozio desni bok 8. armije, a zaprijetila je opasnost od okruženja i 10. korpusu, povlačenje je bilo jedina alternativa i za tjedan dana 8. armija povukla se 80 km na jug. Zahvaljujući prednosti u tehnici i premoći u zraku i na moru, većina postrojbi izbjegla je okruženje i uništenje. Istovremeno, postrojbe 10. korpusa koje su duboko prodrle u Sjevernu Koreju, izvukle su se oko 100 km na jug preko planinskog zemljišta i pod stalnim napadima. Nakon trinaest dana stalnih borbi uspjele su se probiti do obale odakle su morem prebačene u Južnu Koreju.

Krajem prosinca 1950. godine savezničke snage povukle su se južno od 38. paralele i ustrojile obrambene položaje od Žutog do Japanskog mora (oko 220 km). Nastalo je kratkotrajno zatišje kojim se Sjeverna Koreja koristila za privlačenje snaga radi produženja ofenzive, a Južna za učvršćenje obrane. Pored američkih i južnokorejskih, savezničke snage u tom razdoblju postale su stvarno multinacionalne (Velika Britanija je imala dvije brigade, dvije topničke pukovnije i jednu oklopnu pukovniju; Novi Zeland uputio je jednu topničku pukovniju; Turska jednu pješačku brigadu; Australija, Filipini, Tajland, Nizozemska, Francuska, Grčka i Belgija od bojne do pukovnijske borbene grupe; Švedska, Norveška i Italija uputile su bolničke postrojbe, Danska bolnički brod, a Indija poljsku bolnicu. U 1951. godini pristigle su manje postrojbe iz Etiopije, Kolumbije i Luksemburga).

Nova kineska i sjevernokorejska ofenziva započela je nakon jake topničke paljbe u zoru 1. siječnja 1951. duž cijelog bojišta. Sedam kineskih armija i dva sjevernokorejska korpusa prodrli su duboko prema Seulu i Wonju, a savezničko zapovjedništvo, težeći sačuvati svoje postrojbe od velikih gubitaka i računajući s poteškoćama u opskrbljivanju koje će njihov protivnik imati, donijelo je odluku o povlačenju, bez upuštanja u odlučujuće obrambene borbe. Četvrtog dana ofenzive napušten je Seul, a odmah zatim i Inch’on. Mase izbjeglica zakrčile su putove i pruge prema Pusanu. Bez vidljivog razloga, Kinezi i Sjevernokorejci prekidaju napade južno od Seula i dio snaga s tog sektora prebacuju na središnji i istočni dio bojišta, gdje se ubrzo razvijaju žestoke borbe. Međutim, i na tom dijelu bojišta naglo prekidaju napade. Crta se bojišta stabilizirala, a izvođene su samo pojedinačne akcije s ograničenim ciljevima (nasilno izviđanje, zaposjedanje povoljnijih taktičkih položaja i sl.). Na iznenadni prekid napada kinesko-sjevernokorejsko zapovjedništvo odlučilo se navodno zbog teškoća oko opskrbljivanja i popune postrojbi, no vjerojatnije je da su na to utjecali politički čimbenici, s obzirom na živu međunarodnu aktivnost za okončanje rata u Koreji koja se upravo u to vrijeme odvijala (Glavna je skupština UN-a 13. siječnja 1951. usvojila novi plan za uspostavljanje mira u Koreji.

Između ostalog, planom je bio predviđen trenutni prekid borbenih aktivnosti, povlačenje svih stranih postrojbi iz Koreje i nadzor UN-a nad upravom u cijeloj Koreji. Kako bi se Kina odobrovoljila za prihvaćanje tog plana, njime se predviđalo i stvaranje posebne agencije UN-a za rješavanje glavnih problema Dalekog Istoka, uključujući pitanje Tajvana i članstva Kine u UN-u).

Krajem siječnja 1951. savezničke postrojbe poduzele su oprezne napadne akcije, vodeći računa da ne oslabe stabilnost svojih glavnih položaja. Bez većeg otpora stigle su do Seula, ali su ih tada odbacile kineske snage žestokim protunapadom. No već je 18. veljače pritisak kineskih i sjevernokorejskih snaga popustio, na što je uslijedio novi saveznički napad s ciljem pomicanja crte bojišta bliže 38. paraleli. Ujedinjeno zapovjedništvo poduzelo je novu napadnu operaciju 07. ožujka kojom je zauzet Seul i savezničke postrojbe izbile su na 38. paralelu. Odluku o prelasku 38. paralele predsjednik SAD-a ostavio je MacArthuru koji je odlučio nastaviti napredovanje pa je poduzeta nova ofenziva 05. travnja 1951. i pomaknuta crta bojišta na središnjem i istočnom dijelu nešto iznad 38. paralele. U to vrijeme došlo je do većih neslaganja između predsjednika Trumana i MacArthura u pitanjima daljnjeg vođenja rata. MacArthur je bio nezadovoljan ograničenim ratom u Koreji i zalagao se za proširenje sukoba inzistirajući na bombardiranju postrojenja, baza i gradova na kineskom području, a ukoliko se ukaže potreba i uporabi nuklearnog oružja. Na taj način neminovno bi došlo do novog svjetskog (ovog puta i nuklearnog) rata, čemu su se suprotstavljali mnogi američki saveznici i gotovo cijela svjetska javnost, pa je američki predsjednik 12. travnja 1951. smijenio MacArthura s dužnosti zapovjednika Ujedinjenog zapovjedništva, a njegovu dužnost preuzeo je general Ridgway.

Nova ofenziva kineskih i sjevernokorejskih snaga započela je 22. travnja. 1951. s ciljem izolacije Seula i okruženja savezničkih postrojbi na zapadnom dijelu bojišta. Izvodeći zadržavajuću obranu, saveznici su se povukli do kraja travnja 1951. ispred Seula i tu, uz jaku topničku i zrakoplovnu podršku, održali obrambenu crtu. Do 20. svibnja ofenziva se ugasila, a pokušaj saveznika da ponovo preuzmu inicijativu sveo se samo na ograničene akcije oko 38. paralele. Uspostavljena je ravnoteža snaga koja ni jednoj strani nije stavljala u izgled znatnije mogućnosti za rješenje korejskog problema oružjem pa je diplomacija ponovo stupila na scenu. Naime, SAD je diplomatskim kanalima stavio do znanja SSSR-u da je voljan pregovarati o završetku Korejskog rata, a budući da je i Kina izrazila slične stavove, pregovori o primirju započeli su 10. srpnja 1951. Iako su neprijateljstva trajala sve do potpisivanja primirja, ni jedna strana nije pokazivala spremnost za poduzimanje većih akcija na bojištu (nešto jače borbe vođene su u kolovozu, kad su pregovori prekinuti, ali i one su donijele samo manje taktičke pomake crte bojišta, međutim, borbene aktivnosti zrakoplovstva i topništva na objema stranama bile su vrlo intenzivne).

U tom razdoblju, dnevna potrošnja topničkog i minobacačkog strjeljiva kod kinesko-sjevernokorejskih snaga ponekad je prelazila i 24 000 projektila dnevno, dok je kod saveznika bila znatno veća. Amerikanci su u razdoblju kolovoz – listopad 1951. izveli zračnu operaciju „Strangle“ s ciljem ostvarivanja potpune zračne prevlasti, u kojoj su izgubili 146 zrakoplova, a uništili 155 protivničkih. U 1952. godini bombarderima Boeing B-29 „Super Fortress“ napadali su intenzivno hidroenergetska postrojenja na rijeci Jalu. U međuvremenu, pregovori su otezani i prekidani, da bi konačno bili završeni 27. srpnja 1953. potpisivanjem mirovnog sporazuma, koji je odredio demarkacijsku crtu i demilitariziranu zonu, mjere za obustavljanje neprijateljstava i uspostavljanje primirja, repatrijaciju ratnih zarobljenika i sazivanje političke konferencije za konačno rješenje korejskog pitanja.

Nastavak teksta pročitajte u jednom od slijedećih nastavka. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2012.