U autorovoj zbirci povijesnog oružja nalazi se jedan zanimljiv mornarički bodež. Drška mu je izrađena od bijele kosti, osmerokutno je facetirana i ima mjedenu glavicu visoku oko 20 milimetara. Na dršci s unutarnje strane ugravirana je 1811. godina. Križnica je mjedena s kratkim tankim krakovima savinutima u obliku slova S. Sječivo je trobrido s ostatkom graviranih ukrasa od kojih je vidljiv ukras mreže – dekorativno prepletenih traka te ukrasi u obliku biljnih vitica. Korice su drvene, takoder trobride, omotane kožom i okovane dvama okovima izrađenima od mjedena lima. Okov na ušću korica s unutarnje strane ima zavarenu ušicu za provlačenje lančića koji osigurava bodež od ispadanja. Donji okov je trokutasta oblika i na vrhu ima zavarenu kuglicu. Čitav predmet dug je 436 mm, dužina sječiva iznosi 314 mm, a širina sječiva varira od nasada ispod križnice do pred vrh, 20 – 16 – 8 milimetara. Ovaj se predmet, prema obiteljskoj tradiciji, nekoć nalazio u zbirci starina bivšeg ravnatelja Hrvatskoga državnog arhiva i osnivača družbe Hrvatskog zmaja Emilija Laszowskog (1868. – 1949.).
Bodež spada u skupinu mornaričkih časničko-dočasničkih bodeža s kraja 18. i početka 19. stoljeća kakve su koristile mnoge mornarice onog doba. Najpoznatiji korisnik ovakvih bodeža bila je ratna mornarica Velike Britanije. To je prvobitno bilo pravo oružje, namijenjeno upravo borbi i kao takvo korišteno je u bliskim sukobima, posebice u takozvanim abordažima – upadima mornara s jednoga na drugi brod. Zvali su ga "fighting dirk". Kako se tijekom 19. stoljeća, izmjenom taktike i napretkom tehnologije, smanjio broj prilika u kojima je uopće moglo doći do bliske borbe u mornaričkom sukobu, ovi bodeži postupno dobivaju isključivo paradnu namjenu. Neke mornarice koriste ih i danas kao paradno oružje.
Britanski, francuski i ruski mornarički bodeži s kraja 18. i početka 19. stoljeća često su razmjerno grube izrade. Nije rijetkost da koriste starija prelomljena sječiva mačeva koja su sada našla sekundarnu namjenu. Upravo je to slučaj i kod našeg bodeža. Njegovo trobrido sječivo nekoć se nalazilo na špadi – paradnom maču s uskim sječivom s početka 18. stoljeća.
Slične bodeže koristili su i pripadnici ruske, francuske i američke ratne mornarice, tako da je ponekad teško reći u čijoj je službi bio nosilac pojedinog bodeža. U vrijeme kada je ovaj bodež nastao, austrijske ratne mornarice više nije bilo, jer se habsburški dvor, kao jednu od posljedica izgubljena rata 1805., morao u korist Francuskog Carstva odreći čitave Dalmacije, Istre i svih ostalih bivših venecijanskih teritorija. No u vrijeme postojanja takozvane austro-venecijanske mornarice 1798. 1805. te opet nakon 1814. i njihovi su časnici, također, nosili ovakve bodeže. Pripadnici Venecijanske te potom Austro-venecijanske ratne mornarice hrvatske narodnosti nastavili su nakon 1805. službu mahom u sastavu ratne mornarice Kraljevine Italije, marionetske tvorevine u sastavu Francuskog Carstva.
Predmetni bodež ima jednu osobinu koja ga bitno razlikuje od britanskih, ruskih ili francuskih mornaričkih bodeža. Naime, svi su oni nošeni ovješeni za dvije pomične alkice ili su imali na gornjem okovu veliku bradavicu za kačenje u kožni tok. Predmetni bodež nema ni alkica ni bradavice, ali zato s unutarnje strane ima usku ušicu za provlačenje sigurnosnog lančića. To nam svjedoči kako se ovaj bodež nosio, poput jatagana, provučen kroz pojas. Sigurnosni lančić ovijao se oko struka i sprečavao slučajni gubitak bodeža uslijed ispadanja. Upravo su na takav način pomorci Dalmacije, Dubrovnika i Boke kotorske nosili svoje mornaričke bodeže tijekom 18. i početkom 19. stoljeća o čemu nam svjedoči više njihovih portreta iz 18. stoljeća; primjerice onaj kapetana Joze Lukovića iz Prčnja u Boki kotorskoj naslikan oko 1790. godine. Zato držimo da predmetni bodež nije ni britanski ni francuski, već je izrađen u Dalmaciji i nosio ga je domaći pomorac, a oblikovan je po uzoru na tada prevladajuće trendove.
Predmetni bodež izrađen je najkasnije 1811. godine, dakle u vrijeme Napoleonskih ratova kada su u Jadranu bile prisutne francuska, britanska i ruska ratna mornarica, a neko vrijeme i austrijska. Domaći pomorci sudjelovali su u ovim sukobima na svim zaraćenim stranama – uglavnom kao posade pomoćnih te gusarskih brodova, presrećući i pljačkajući brodove protivničke strane. Te 1811. godine odigrala se jedna od većih pomorskih bitaka na Jadranu, kada se flota Talijanskog Kraljevstva, tad u sastavu Francuskog Carstva, u pokušaju da zauzmu Vis koji su držali Britanci, sukobila 13. ožujka s britanskom flotom kod Visa. Britanci su pobijedili i učvrstili svoj položaj usred Jadrana. Naš bodež bio je možda svjedok ovih dogadaja, a godina ugravirana na dršci možda evocira upravo na ovu značajnu bitku.