Na Solunskom bojištu

Po dolasku prve skupine dobrovoljaca iz Rusije u Solun, 145 časnika i 2 518 dočasnika i vojnika, smješteni su u obližnji logor Mikru. Unatoč zahtjevu Jugoslavenskog odbora da se dragovoljci, koji nisu bili državljani Kraljevine Srbije grupiraju u zasebnu postrojbu, srpski vojni vrh odlučio ih je raspodijeliti, pojedinačno ili u manjim grupama razine satnije, među stare srpske divizije, pukove i druge postrojbe. Od većine ljudstva formirano je 16 pješačkih četa koje su kao cjeline ušle u sastav starih srpskih postrojbi. Tako je potporučnik Lipovšćak dospio u Brdski artiljerijski puk Moravske divizije. Nakon povlačenja iz Srbije i teških gubitaka 1915. (od prvobitne srpske vojske preostalo je oko 50 000 ljudi), potom bitaka oko uspostave Solunskoga ratišta 1916. i daljnjih žrtava, srpska vojska je početkom 1918. spala na veoma niske grane brojeći oko 30 000 ljudi raspoređenih u dvije armije. Prva armija sastojala se od Moravske, Drinske, Dunavske i Konjičke divizije, a druga armija od Šumadijske, Timočke i Vardarske divizije. Iako su se nazivale divizijama, one nisu imale ni snagu pješačke pukovnije. Kako je njihova snaga jako oslabjela, u sastav ovih srpskih armija ušle su i dvije francuske  , 122. pješačka i 17. kolonijalna
(sastavljena mahom od crnaca iz Senegala), u zbiru jače od dvije srpske armije. Također i mnoge manje francuske postrojbe te pojedinačni specijalistički časnici. Srpska vojska držala je samo mali dio Solunskoga ratišta, razmjerno beznačajnoga u odnosu na dionice ratišta koje su zaposjedale francuske, britanske, grčke i talijanske trupe. Srpski dio ratišta nalazio se u gorovitim predjelima planinskih masiva Kajmakčalana i Gruništa (Moriovsko- Moglenske planine), duljine od oko 30-ak kilometara.

Stoga doprinos srpske vojske u držanju Solunskoga ratišta zapravo nije bio velik. Ali ona je predstavljala simbol, pa su sile Antante uložile diplomatski napor i sredstva da sačuvaju i ojačaju srpsku vojsku. Jedan od tih napora je i dovlačenje te naoružavanje dragovoljaca, bivših austrougarskih ratnih zarobljenika iz Rusije. Drugi napor sastojao se od toga da građane SAD-a hrvatske nacionalnosti mobilizira za srpsku vojsku. Na kraju su se dragovoljci i Hrvati iz SAD-a brojčano izjednačili sa srpskim ljudstvom. Ali jugoslavenska historiografija nikad nije jasno naglasila ovu činjenicu, što je bilo motivirano održavanjem mita o tome kako je srpska vojska oslobodila Jugoslaviju, zbog čega Srbiji i Srbima pripada prvenstvo u novoj državnoj zajednici. U različitim izdanjima mogu se naći podaci kako je u trenutku proboja Solunskoga ratišta srpska vojska imala između 140 000 i 150 000 ljudi, što je teška laž.

Nastavak teksta i ostale zanimljivosti pročitajte u novom 41. izdanju VP magazina za vojnu povijest!