Nakon Srbije, kapitulirala je i Crna Gora!

Svijet je ušao u treću ratnu godinu. Napredovanje Središnjih sila na istoku i Balkanskom poluotoku djelovalo je nezaustavljivim, a pobjeda nad Antantom činila se neizostavnom. Linija Zapadne bojišnice nalikovala je bedemu preko kojeg ni jedna strana nije mogla prodrijeti, talijanske su snage teško iskrvarile u četiri neuspjela pokušaja ofanzive na Soči, a Saveznici su priznali poraz na Galipolju. Uslijed nestašice ratnog materijala velika Ruska vojska više nije imala snage ozbiljnije se suprotstaviti njemačkim i austrougarskim snagama, a gotovo cijelih 16 ruskih gubernija bilo je osvojeno. U rat se na strani Središnjih sila priključila i Bugarska, a Srbija je bila pregažena u nekoliko tjedana. Činilo se da je ratni stroj Središnjih sila nezaustavljiv, pa su se u javnosti pojavile brojne spekulacije s obzirom na skorašnji svršetak rata. Vjerovalo se da će proljeće 1916. godine donijeti konačan slom Antante i toliko željeni mir.

Hrvatski je tisak na naslovnicama donosio kratak rezime ratnih zbivanja koja su obilježila protekle godine: »Lanjske Nove godine, uza svu našu samosvijest i pouzdanje u moralne, fizičke i ekonomske snage, gledali smo za sobom teške i krvave borbe i napore, a radi budućnosti hvatala nas neka tjeskoba. U našu vlastitu domovinu provalio je s juga srbski dušmanin, a sa sjevera i iztoka već su se čuli težki i snažni udarci ruskog gorostasa na obroncima sniežnih i čvrstih Karpata (…) Naša domovina, Hrvatska, bila je ugrožena; a država, monarkija Habsburga, s kojom se hrvatski narod krvlju, kulturno i ekonomski vezao upravo od 1. siečnja 1527., tresla se je pod udarcima, što su padali sa svih strana (…) Evropa, neprijateljska i ›neutralna‹, već nas je dielila, komadala, raztvarala i kako se sve ne zovu ti – računi bez krčmara! I eto došla je druga ratna Nova godina, a prošla jedna godina borbe i pobjede. Tjeskoba, koju netom napomenusmo, čini se kao neki san (…) Na rastanku s godinom 1915. gledamo ponosno u prošlost punu borbe i pobjede, a budućnost motrimo sa samosviešću i nepokolebivim pouzdanjem u naše snage, ojačane i obnovljene u borbi za obstanak svoj i svega onoga, što smo kroz stoljeća stvarali i pomogli stvarati.«

Ma koliko god sve to idilično zvučalo, razloga za tjeskobu bilo je na obje zaraćene strane. Dvije ratne godine ostavile su duboka traga na sve države. Operacije su na bojišnicama obustavljene, manje zbog nastupanja zime, a više zbog iscrpljenosti obiju strana. Iako su Središnje sile ostvarile značajne uspjehe, pravog rezultata koji bi mogao označiti pobjedu jedne strane zapravo i nije bilo. Samim se time ni kraj rata nije mogao točnije predvidjeti. Iako su Rusi loše prošli u zadnjim okršajima i izgubili puno prostora, i premda je protivnička strana znala da se »Ruski valjak« još dugo neće moći pokrenuti, njihova vojska još uvijek nije bila poražena. Rusija je bila nezaobilazna u Antantinim planovima, no brojno stanje ruske vojske bilo je poražavajuće. Ona je početkom 1916. godine brojala tek 1 360 000 vojnika, od kojih je 160 000 bilo bez pušaka. Ni rat protiv Srbije nije bio završen, jer je dio njezine vojske uspio umaći pokušajima okruženja i uništenja te se spojio sa savezničkim snagama. Srpskim porazom Antanta nije bila izravno pogođena, a pripremalo se inovo bojište na Solunu koje je postajalo novim uporištem Antante na Balkanu...

Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesto od 5. siječnja na svim kioscima!