Obalna utvrda Maria Louise, najveća pulska kružna utvrda

Obalna utvrda Maria Louise nalazi se na poluotoku Muzil iznad rta Compare (Kumpar). Zahvaljujući svom položaju na 48 metara nadmorske visine utvrda dominira nad lukobranom i južnim dijelom ulaza u Pulski zaljev. Promjerom od 110 m ona predstavlja najveću pulsku kružnu utvrdu. Sagrađena je 1823. godine kao utvrđeni toranj, naoružan s 46 topova, prvotnog naziva „Forte Louis“. Riječ je o utvrdi potkovastog oblika s kamenim potpornim zidovima i grudobranima te stražarnicom i barutanom. Godine 1838. preuređena je izgradnjom Blockhausa, četvrtastog reduta s puškarnicama i zemljanim nasipom. Obzirom na razvoj vojne tehnologije, utvrda je osuvremenjena u razdoblju od 1850. godine kada je pojačana izgradnjom jedne otvorene bitnice. Od 1857. proširuje se toranj te se Marie Louise pretvara u veliku topničku utvrdu s tornjem u sredini.

Današnji izgled utvrda dobiva godine 1859. kada je dograđen otvoreni zid s tlocrtom u obliku potkove i jako izraženim pokrivenim ždrijelom. Tada je pretvorena u utvrdu tipa „pulski toranj“ s internim dvorištem i dva kaponira, odnosno fortifikacijske strukture iz koje se mogao braniti prolaz na dnu jarka. Zahvaljujući svom položaju branila je južni dio ulaza u luku, a prvotno je bila naoružana topovima s prednjim punjenjem u kazamatama i na otvorenom zidu. Građena je kamenom lokalnih kamenoloma, opasana je obrambenim rovom djelomično izdubljenim u živoj stijeni. Građevina ima podrum s vodospremom, prizemni dio, kat te terasu s nasipima za smještaj topova i grudobranima.

Godine 1869. planirana je izgrad­nja bitnice s čak 30 obalnih mužara, koja je trebala biti postavljena jugo­istočno od utvrde i trebala je braniti ulaz u Pulsku luku, no trenutno nije moguće sa sigurnošću tvrditi da je ista i sagrađena. Naime, prema pi­sanju pulskog arhitekta Attilija Kriz­manića, ova bitnica sagrađena je planirane godine, ali isti daje opreč­ne podatke u vezi njene pozicije. Za razliku od Krizmanića, austrij­ski povjesničar Erwin Anton Greste­nberger zastupa mišljenje kako se u gradnji ove bitnice nije išlo dalje od planova. Kako danas na terenu nije vidIjiva njena pozicija, a u nedostat­ku pisanih izvora, moguće je samo pretpostaviti, u slučaju da je bila iz­građena, da se nalazila na lokaciji na kojoj su 1959. sagrađene spavaoni­ce. Dakle, ne na k.č. 5370 kako tvr­di Krizmanić, već na k.č. 5368. Ova se pozicija nalazi na uzvišenju ju­goistočno od same utvrde, mjestu s kojeg se otvara pogled na lukobran i ulaz u Pulski zaljev.

Od 1860. naoružanje je stalno po­boljšavano najsuvremenijim raspo­loživim topovima, tako da je 1900. utvrda raspolagala sa šest topova M 61/95 kalibra 15 cm u kazamatama i šest poljskih topova M 75/96 kaIibra devet centimetara kao mobilnim flankirnim topovima na otvorenom zidu. Naoružanje je bilo dopunje­no četirima postoljima za puške u „kovčezima". Do 1883. podignuti su visoki nasipi koji utvrđuju utvrdu na njima podignutom topničkom bit­nicom sa sjeverne, zapadne i južne strane. Nakon 1900. naoružanje je, tijekom preinaka i modernizacije utvrde, na otvorenom zidu dodatno pojačano s dva obalna topa kalibra 28 cm D/35 i dva obalna topa kali­bra 24 cm D/22. Tijekom pojačanja građevne konstrukcije iznova je ure­đena bitnica za teške obalne topove s čelne strane. Nakon ovih pregrad­nih građevinskih zahvata, utvrda se mogla smatrati otpornom protiv djelovanja granata. Tom je prilikom za mobilnu uporabu u utvrdi po­stavljeno još šest dodatnih poljskih topova M 75/96 kalibra devet centi­metara. Ovako naoružana, utvrda je mogla pokrivati područje južno od Velikog Brijuna, kao i južni dio Fa­žanskog kanala. Unatoč zastarjelim topovima i vlastitoj starosti, utvr­da je početkom rata 1914. još uvi­jek bila aktivna te je s posadom od sedam časnika i 291 vojnika bila u službi zaštite lučkog područja. Početkom Prvoga svjetskog rata potpuno je napuštena stara bitni­ca „Giovanni", između obalne utvr­de „Mussir i utvrde „Marie Louise", jer na tom mjestu utvrđenje više nije bilo potrebno.

Stari utvrđeni toranj tada je služio za smještaj ljudstva i streljiva. Tada je „Marie Louise" kao dopunu dobila dvije nove bitnice. S prednje strane jednu novu bitnicu za teške obalne topove i dodatnu bitni­cu na obalnom rubu s četiri topa da­nas nepoznata tipa. Od 1917. utvrda je bila opremljena protuzrakoplov­nim bitnicama s topovima i strojni­cama, od kojih danas više ništa nije sačuvano. Protuzrakoplovne bitni­ce na „Marie Louise" raspolagale su s napravama za osluškivanje zvuka zrakoplovnih motora, jednostrukim te dvostrukim lijevcima.

Na posebno osjetljivim mjestima, kao dopunu reflektorskim položa­jima kopnene vojske i za osvjetlja­vanje područja ispred flankirnih bitnica, mornarica je postavila re­flektorske postaje. Dvije takve po­staje bile su i u blizini utvrde „Ma­ria Louise". Jedna se nalazila na rtu „Cap Compare" i raspolagala je reflektorom promjera 90 cm, a služi­la je za osvjetljavanje lučkog ulaza s minskim poljem i zaprekom. Druga je bila na samom lukobranu te je s istom zadaćom raspolagala mobil­nim reflektorom promjera 150 cm, koji se nalazio na jednom manjem vagonu na tračnicama poljske že­ljeznice.

Obalna utvrda „Maria Louise" da­nas se nalazi na području vojarne „Muzil", koja je još uvijek u sklopu Ministarstva obrane Republike Hr­vatske te se ne može posjetiti. Iako dijelom zarasla u nisko raslinje, za­hvaljujući vojsci koja i dalje drži stražu na tom području, utvrda je sačuvana od devastacija i nalazi se u dobrom stanju.