Od Sicilije do Dachaua - povijest američke 45. pješačke divizije (prvi dio)

Kao jedan od spominjanijih kurioziteta Drugog svjetskog rata često se navodi priča kako je u vrijeme japanskog napada na Pearl Harbor službena kratica za funkciju zapovjednika američke ratne mornarice glasila CINCUS (izgovara se kao “sink us”), Hitlerov privatni vlak nosio je naziv “Amerika”, a službena oznaka američke 45. pješačke divizije bila je – svastika.

Uskoro je, kazuje dalje priča, sve troje zbog propagandnih razloga moralo biti promijenjeno. Prava je šteta, za priču, što barem njezin zadnji dio nije točan. Iako se svastikom prestala koristiti još početkom 1939. (dakle, prije početka Drugoga svjetskog rata i više od dvije godine prije napada na Pearl Harbor), činjenica da je jedna od ukupno 68 američkih pješačkih divizija koje su sudjelovale u Drugom svjetskom ratu veći dio svog postojanja kao oznaku raspoznavanja imala svastiku, pobuđuje i danas nemalo zanimanje.

Doduše, radilo se o zlatnoj svastici koja je bila posveta američkim Indijancima, koji su vjerovali da je ona simbol sreće (Sunca). Svastika se nalazila na crvenoj podlozi; kombinacija crvene i zlatne boje ukazivala je na “španjolsku prošlost” Oklahome, Colorada, New Mexica i Arizone, američkih država čiji su stanovnici popunjavali redove 45. pješačke divizije. Zanimljiva je i priča na koji su način pripadnici 45. divizije dobili novu oznaku – još jedan simbol američkih Indijanaca – gromovitu pticu (eng. Thunderbird). Naime, nakon što je kao simbol Hitlerove nacionalsocijalističke partije uporaba svastike počela sve češće izazivati loše konotacije, časnici 45. pješačke divizije iz četiri države raspisali su natječaj za novu oznaku divizije. U samo nekoliko dana na natječaj je pristiglo ne koliko stotina prijedloga.

Tadašnji zapovjednik 45. pješačke divizije, general bojnik Alexander Tuthill, rekao je predsjedniku časničkog vijeća zaduženoga za izbor nove oznake, generalu Barrettu, da mu je od svih pristiglih prijedloga crtež gromovite ptice – najmanje odbojan! U službenom je priopćenju objavljeno ponešto drugačije tumačenje, prema kojemu je gromovita ptica odabrana “jer predstavlja drevni indijanski simbol beskrajne sreće”.

Povijest 45. pješačke divizije započela je petnaestak godina prije, 1923., kada je osnovana kao pričuvna divizija u sastavu američke vojske, da bi već sljedeće godine postala dio američke Nacionalne garde sa sjedištem u Oklahomi. Sljedeći važniji datum u povijesti divizije uslijedio je nakon što je Roosevelt u rujnu 1940. proglasio stanje “djelomične nacionalne pripravnosti”, a 45. pješačka divizija bila je stavljena pod punu ratnu spremu. Nakon ulaska SAD-a u rat, divizija je upućena na obuku u Camp Claiborne u Louisiani. Sljedeće godine divizija prolazi specijaliziranu obuku u Fort Sillu, Camp Barkeleyu, Pine Campu, Camp Pickettu te Fort Devensu, gdje se obučava za amfibijsko iskrcavanje, po čemu će poslije biti poznata. Tada je zapovjedništvo nad 45. pješačkom divizijom preuzeo čovjek koji će postati jedan od najznačajnijih američkih zapovjednika u Drugom svjetskom ratu, general pukovnik Troy H. Middleton (tada još general bojnik). Početkom lipnja 1943. divizija je isplovila prema Arzewu u Francuskom Maroku, gdje je stigla 22. lipnja. Tamo je odmah započela s pripremama za iskrcavanje na Siciliju. Većina se vojnih povjesničara slaže da je u tom trenutku 45. pješačka divizija bila jedna od najuvježbanijih divizija američke vojske. Iskrcavanje savezničkih kopnenih snaga počelo je 10. srpnja u ranim jutarnjim satima.

Iako do kraja dana ni na jednom dijelu nije zabilježen ozbiljniji otpor, prvi snažniji napad njemačkih postrojbi dogodio su u američkoj zoni, i to upravo na području koje je držala 45. pješačka divizija. Naime, nedugo nakon iskrcavanja kod mjesta Scoglitti njezine položaje napalo je 17 njemačkih tenkova uz potporu topništva i dvije motorizirane satnije 1. oklopne divizije “Hermann Göring”. Nakon žestokog okršaja njemačke snage uništile su velik dio 180. pukovnije, zarobivši pritom njezina zapovjednika kao i velik broj vojnika. Razvedena pješčana obala uvelike je otežavala iskrcavanje vojnika 45. divizije, kao i kretanje njezinih tenkova, a velik problem bio je i taj što su njezine jedinice bile razvučene duž otprilike 15 km širokog obalnog pojasa koji nije bilo nimalo lako braniti. Tek nakon cjelodnevnih žestokih borbi pripadnici 45. divizije uspjeli su osigurati samo 3 do 5 kilometara širok pojas prema unutrašnjosti.

Sljedeći dan bio je prijeloman za uspjeh savezničke operacije; jugoistočno od grada Gele dogodila se jedna od najžešćih bitaka u cijeloj kampanji – bitka kod uzvisine Biazzo. Taj se događaj danas smatra prekretnicom u savezničkoj invaziji na Siciliju. Tamo se samo 250 pripadnika 505. padobranske pukovnije pod zapovjedništvom Jamesa Gavina žestoko sukobilo sa 700 pripadnika elitne njemačke oklopne divizije “Hermann Göring”, koja se pojačana satnijom tenkova Tiger kretala prema obali u namjeri da presiječe američke snage. Žestoke borbe vodile su se nekoliko sati, a Nijemci su odbačeni tek nakon žestokog protuudara koji je uslijedio nakon što su Gavinovim padobrancima u pomoć pristigli pripadnici 45. divizije. Sljedeća dva dana američke snage nastavile su napredovati bez većih poteškoća, a 14. srpnja pripadnici 45. divizije napali su talijanske snage kod Biscarija i zauzeli obližnje uzletište te se spojili s pripadnicima 1. pješačke divizije koja je napredovala iz smjera Gele. Nakon 15. srpnja postrojbe 45. divizije nastavljaju se kretati središtem Sicilije, oslobađajući 18. srpnja Caltanissettu, da bi samo pet dana kasnije, 23. srpnja, bez većeg otpora izbile na sjevernu stranu otoka kod mjesta Termini (istočno od Palerma, koji je oslobođen dan ranije). Američkim snagama trebalo je samo 13 dana da izbiju na sjeverni dio otoka. Divizija se nakon toga nastavila kretati prema Messini bez većeg otpora neprijateljskih snaga, sve dok 26. srpnja nije stigla do Motta d’Afferma, gradića koji se nalazio na uzvisini, odakle su njemačko-talijanske snage pružile vrlo žestok otpor. Nakon četiri dana nemilosrdnih borbi uz velike gubitke s obje strane, osovinske snage povukle su se, a 45. diviziji bio je otvoren put prema Messini. Divizija 30. srpnja zauzima grad Santo Stefano. Patton tada odlučuje sa se odmore njezini pripadnici te na položaje generala Middletona i 45. divizije dovodi generala Truscotta i 3. pješačku diviziju. Middleton i 45. pješačka divizija bili su mu potrebni za sljedeće veliko savezničko iskrcavanje – ono kod Salerna.

Nakon uspješno odrađenog posla na Siciliji, saveznički vođe zaključili su da su ispunjeni svi vojni preduvjeti za iskrcavanje na talijanskoj obali. U inicijalnom iskrcavanju savezničkih snaga kod Salerna, koje je počelo 9. rujna 1943., iskrcale su se i dvije pukovnije iz sastava 45. divizije, 157. i 179. Otpor Nijemaca bio je mnogo snažniji od očekivanoga i prva tri dana napredovanje savezničkih snaga bilo je vrlo skromno. Stanje će se dodatno pogoršati kada 13. srpnja njemačke postrojbe izvedu snažan protuudar te na nekoliko mjesta probiju savezničke linije obrane. Pripadnici njemačke 26. oklopne divizije bez većih su problema potisnule savezničke snage u dolini rijeke Sele kojom su se kretale postrojbe 45. divizije. Nakon što je u srazu s njemačkim snagama doživjela velike gubitke, 157. pukovnija 45. divizije povukla se iz mjesta Persano. Na taj način lijevo krilo 36. teksaške divizije ostalo je potpuno nezaštićeno. Njemački udar koji je uslijedio bio je toliko snažan da je u samo nekoliko sati borbi cijela jedna njezina pukovnija bila doslovno uništena. Sljedeći dan 45. divizija pod Middletonovim zapovjedništvom potiskuje njemačke snage. Kao rezultat pojačanih aktivnosti savezničkog ratnog zrakoplovstva i mornaričkog topništva, ali i pristizanja novih pojačanja, sljedeća su dva dana njemački napadi sve više jenjali. U idućih nekoliko dana 45. divizija gotovo je neometano napredovala prema unutrašnjosti, sve do 24. rujna, kada je nakon kraćih borbi zauzela Olivetti i Quagliettu. 3. listopada divizija ulazi u Benevento, 50 km sjevernije od Salerna.

U međuvremenu su i Britanci 1. listopada oslobodili Napulj. Nakon šest tjedana neprestana ratovanja, 21. listopada divizija je poslana na odmor. No, već 3. studenoga divizija zauzima grad Venafro, udaljen samo 20 km od Monte Cassina, gdje su njemačke snaga utvrdile svoje položaje (Linija Gustav) te onemogučile saveznicima napredovanje. Na tom su se području Middletonove postrojbe zadržale sve do 9. siječnja 1944., kada su poslane na pripreme za novo savezničko iskrcavanje; ono kod Anzija pod kodnim nazivom Shingle.