Vukovarska ratna bolnica jedna je od najhumanijih, ali i najtragičnijih priča iz Domovinskoga rata. Od ubojstava hrvatskih policajaca u Borovu selu 2. svibnja 1991., posebno od mjeseca srpnja, vukovarska bolnica postala je najveća ratna klinika koja je do sloma obrane grada radila u strahovito teškim uvjetima.
Liječnici, ali i sve ostalo medicinsko i pomoćno osoblje, danonoćno su nadljudskim naporima radili na samim granicama svojih mogućnosti. Govoreći o djelatnicima vukovarske ratne bolnice, jedan od onih koje je nemoguće ne spomenuti je medicinski tehničar Marko Mandić, poznatiji pod nadimkom Gipser. Marko Mandić rođen je 26. srpnja 1953. u Marković Polju, općina Brčko, kao najstariji od petorice sinova Jele (rođ. Tomić) i Antuna Mandića. Osnovnu školu pohađao je u Krepšiću i Bosanskomu Šamcu, a srednju medicinsku školu završio je u Osijeku. Odmah nakon školovanja zapošljava se u našičkoj bolnici gdje upoznaje buduću suprugu Ljiljanu Dimitrijević, također medicinsku sestru. Marko i Ljiljana vjenčaju se početkom 1975. godine, a iste godine rađa im se i prvi sin Igor. Kako bi bili bliže roditeljima, i Markovim i Ljiljaninim, obitelj se 1977. godine seli u Vukovar, a Marko i Ljiljana počinju raditi u vukovarskoj bolnici, Marko kao „gipser“ na odjelu za kirurgiju, a Ljiljana prvo kao kirurška „instrumentarka“, a potom sestra na očnome odjelu.
Drugi sin Saša rađa im se 1981. godine, a Marko se u slobodno vrijeme angažira i kao fizioterapeut u Košarkaškome klubu Borovo. Već na samome početku ratnih događanja u Vukovaru, 2. svibnja 1991. Marko Mandić sudjeluje u izvlačenju poginulih i ranjenih policajaca iz Borova Sela, a nakon što su djecu u mjesecu rujnu uspjeli poslati u Zagreb, supružnici Mandić više uopće nisu napuštali bolnicu.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. listopada 2018.