Recite mi tko su, što ih u smrt goni, je li kriva sudbina ili su krivi oni?“ – napisao je Mario Budimir u pjesmi posvećenoj ocu, Željku Budimiru. Željko Budimir, najstariji od troje djece Milke (rođ. Nikolić) i Stjepana Budimira, rođen je 20. svibnja 1961. u Vukovaru.
Pohađao je Osnovnu školu „Braća Đurđević“ u kojoj se danas nalazi Ekonomska škola, a nakon odsluženja vojnoga roka u bivšoj državi zaposlio se u pogonu „Poly“ tvornice „Borovo“. Godine 1982. Željko Budimir oženio se Jasminkom (rođ. Černok) koja mu je 1983. godine rodila kćer, a godinu dana kasnije, 1984. i sina. Kako je bio veliki zaljubljenik u Jadran, Željkova je posebna želja bila djecu nazvati po imenima koja će ga podsjećati na more, Adriana i Mario.
Iako je volio motore, sport, osobito košarku, najveća preokupacija bila mu je obitelj kojoj se u potpunosti posvetio, a upravo prije samoga početka rata završio je uređenje kuće koju je na Priljevu naslijedio od djeda i bake. U obranu Vukovara Željko Budimir uključio se kao dragovoljac, od samih početaka izbijanja ratnih sukoba, prvo u svojoj mjesnoj zajednici, a potom se 20. srpnja 1991. prijavio u Zbor narodne garde, odnosno postao je pripadnik 4. vukovarske bojne 3. gardijske brigade osnovane na Opatovcu. Željka Budimira, za neke Želju, za neke Budeta, prijatelji i suborci sjećaju se kao odgovornoga i pouzdanoga branitelja, ali i velikoga šaljivdžije i motivatora i u najtežim situacijama, kada je jedini uzmak pred surovom zbiljom pronalazio u humoru, ponekada i crnomu. „Takav je bio“, prisjetit će se supruga Jasminka, „uvijek nasmijan i spreman na šalu.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. rujna 2018.
