Mnogi povjesničari početak propadanja osmanske države smještaju u trenutak Sulejmanove smrti (1566. godina) jer je s njim završio niz sposobnih osmanskih sultana. Nakon njega na prijestolje su navodno dospijevali samo slabići i glupani.
Površno gledano, to mišljenje doista ima nekoga smisla jer pri samome spomenu Sulejmanovih neposrednih nasljednika postoji veliki problem. Naime, njegov sin Selim II. bio je pijanica, a unuk Murat III. doista slabić kojega je zanimao isključivo harem. Unatoč tomu bilo bi pogrešno propadanje osmanske države povezivati samo s dekadencijom osmanske dinastije. Da je, naime, struktura vlasti unutar države ostala netaknuta, osmanska država mogla bi dobro prebroditi ovoga ili onoga slabog sultana, primjerice, kako je prebrodila Bajazida II., za kojega se ni uz najbolju volju ne može tvrditi da je bio istaknuta vladarska osobnost.
Tako gledano, vrlo je nesigurno bi li Sulejman bio jednako velika osobnost da je primjerice bio rođen stoljeće ili dva kasnije. Razlozi propadanja osmanske države dublji su, nema sumnje, od nesposobnosti jednoga sultana ili „izrođivanja“ vladajuće dinastije, čak i ako razlozi dekadencije osmanske države još nisu dostatno istraženi. U svakome slučaju, ne treba smetnuti s uma da su određene pojave rastakanja započele upravo u vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenoga, pojave koje će kasnije teško pogoditi integritet državne sile i tako, uz ostale, ne manje teške uzroke, uvjetovati postupnu propast.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. lipnja 2020.
Ovo je najbolji posao koji Google sada plaćA. Prvog mjeseca primio sam 29736 dolara za rad 3 sata dnevno. Počeo sam prije četiri mjeseca i odmah sam ponio kući najmanje 7835 do 9454 dolara tjedno. ----➤➤➤➤➤➤➤ cutt.ly/NyvKMnJ