Osmansko Carstvo trajalo je približno od 1299. do 1922. godine. To je period od više nego 600 godina. To mu daje više vijeka moći i trajanja od Britanskog, Francuskog ili Mogulskog Carstva.
Ono se prostiralo od gradova jugoistočne Europe pa sve do pustinja Azije. Na svom vrhuncu, Crno more i Crveno more bili su osmanlijska jezera, i gotovo čitava sjevernoafrička obala priznavala je vrhovništvo sultana. Mnoge zemlje danas se pretvaraju kao da Osmansko Carstvo nikada nije postojalo. Grčka je dobar primjer toga: iako jako dobro svjesna njegove 400-godišnje okupacije (bijeli naborani skutovi, fustanella, koje nose grčki vojnici, imaju 400 nabora na sebi, svaki nabor za jednu godinu kojom je sultan vladao nad njima), Grci su više zaokupirani njihovom klasičnom civilizacijom i Bizantskim Carstvom – periodima koji su manje utjecali na zemlju nego li je to ona danas spremna priznati – prije nego da se suoče s činjenicom da je Tesalonika (drugi po veličini grčki grad) bio osmanlijski grad od 1430. do 1912. godine. Grčki dan neovisnosti slavi se svake godine 25. ožujka, a toga dana građani se prisjećaju poniženja okupacije; predrasude da je sve bilo lošije pod osmanlijskom vladavinom.
Povijest, međutim, rijetko kad razmrsuje takve apsolute, i takva perspektiva ignorira činjenicu da je tijekom 400-godišnjeg razdoblja grčki teritorij predstavljao epicentar dinamičnog multikulturalnog i multireligijskog društva. Čitajući, slušajući i gledajući vijesti o događajima nakon Prvoga svjetskog rata, u kojima možemo saznati o gotovo neprestanom nasilju prisutnom u zemljama poput Sirije, Iraka, Izraela, Jemena i Libanona, svakome može biti oprošteno ako pomisli da je ta regija uvijek bila nalik tomu. Ali istina je da su te relativno nove zemlje izgrađene na teritorijima kojima je nekada vladalo Osmansko Carstvo. A te zemlje nisu stoljećima, živeći mnogo mirnijim životom, bile suočene s takvim sukobima kakve su preživjele posljednjeg stoljeća - ali Osmanlije su rijetko kad zadobile bilo kakvu vrst pohvale za to što su tako dugo održavale mir koji se pokazao – i pokazuje - mnogo trajnijim od američkog, ruskog, europskog i UN-ovog utjecaja na regiju.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. ožujka 2020.
