Augustova politika obrane granica do posljednje kapi krvi (što mu je Tacit iznimno jako zamjerao, jer se još uvijek osvrtao na slavna osvajanja iz republikanskog vremena), služila je kao uzor i njegovim nasljednicima, osim u izoliranim lokalnim borbama vođenima zbog ispravljanja i učvršćivanja granica na isturenim položajima, strateški lakše branjivima. Teške borbe vodile su se jedino za vrijeme Trajana u Daciji, koja je 106. godine svedena na provinciju, i u Mezopotamiji protiv Parta, prisiljenih na povlačenje na više bojišta, ali i te se operacije imaju shvatiti u okviru učvršćivanja izloženijih granica. Slijedeći taj program, Hadrijan je, kao i sam Trajan, stavio naglasak na preobrazbu djelomično utvrđenih graničnih linija u prave neprekinute fortifikacijske sustave za koje se počeo rabiti izraz „limes“. Izvorno se radilo o graničnoj cesti kojom se komuniciralo iz središta države prema van. Sada je korištena kao put spajanja utvrda raspoređenih uzduž granične linije na pravilnim udaljenostima od kilometar i pol do tri kilometra. Hadrijanovo je ime vezano za „limes“ ili bedem u Britaniji s nasipom širokim dva i pol metra i dugačkim pet kilometara do prometnice za ophodnju.
Bio je dug 117 km, a išao je od ušća Tynea do zaljeva Solway. Antonin Pio sagradio je još jedan – otprilike 155 km sjevernije – od zaljeva Forth do ušća Clydea, s nasipom širokim tri i pol metra (s jednim jarkom ispred i jednim iza). Oba su se cara svojski pobrinula oko opremanja „limesa“ koji se protezao od Njemačke do Recije, između Rajne i Dunava, pomoću niza dobro utvrđenih tabora povezanih bilo cestama usporednima s rijekama, bilo jarcima s palisadom. Različitu je strukturu imao „limes“ koji je sagrađen u Siriji i Africi na granici s pustinjom, s malim utvrdama duž putova kojima su učestalo prolazila razna nomadska plemena...
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 4. kolovoza na svim kioscima!