Pattonov „blitzkrieg“

Nakon što umalo zakasnio da zauzme mjesto u bitci za Normandiju, Patton je na kraju dobio priliku i najednom odmah zasjao kao novi heroj nacije. Kada je Bradley po zadnji put odbio njegov zahtjev da udari prema Falaiseu, to nije značilo da u Pattona nema povjerenja nego samo da će mu dati još važniju zadaću – ovoga puta da se sa svojim divizijama uputi prema istoku i da osigura mostobran preko Seine što je primarni zadatak. Patton je zapovijed poslušao, ali svejedno nije bio spreman u potpunosti odustati od zatvaranja obruča oko Nijemaca, pa je osim na istok pomalo gurao i na sjever, sve dok se njegova armija nije spojile kod Chamboisa s kanadskom Prvom. Dogodilo se to po prilici tridesetak kilometara istočnije od Falaisea, što znači da je umjesto maloga dvostrukogobuhvata izveden jedan još veći. Zbog sporosti Kanađana dobar dio Nijemaca u međuvremenu se ipak uspio izvući. Sada se mogao mirno okrenuti prema Seini. Prije početka operacije „Overlord“, Saveznici su zapravo ponajviše strahovali od mogućnosti da se Nijemci povuku i organiziraju obranu iza te velike rijeke, no zahvaljujući Hitlerovim nerazumnim porezima dogodilo se da su njemačke divizije potrošene daleko zapadnije, „na pogrešnoj strani Seine“, odnosno tamo gdje je bilo daleko teže i na kraju uzaludno pokušati organizirati otpor. Prerano angažiranje njemačkih snaga i to daleko na zapadu uzrokovalo je da su Saveznici najprije zaglavili u Normandiji, ali su se nakon proboja iznenada našli u situaciji da krenu brže i laganojure pored umornih Nijemaca. Sve kašnjenje ubrzo je nadoknađeno, a nakon nekoliko dana savezničke su divizije već bile ispred plana. Glavnu ulogu u tom munjevitom prodoru prema Parizu imala je naravno Treća armija. Do 16. kolovoza Pattonove su divizije već zauzele Orleans, Chartres i Dreux. On sam još uvijek je bio opsjednut željom da se napokon ogleda s Rommelom, no medijski eksponirani njemački feldmaršal „pobjegao“ mu je u sjevernoj Africi, a sada i u Normandiji budući da je 17. srpnja ranjen i poslan u bolnicu. Kada ga već nikako nije uspijevao uhvatiti na bojištu, onda se barem odlučio ogledati s njegovim duhom, prateći Rommelove tragove i uspoređujući koji od njih dvojice uspijeva ostvariti brži ritam napredovanja. Još za vrijeme čišćenja džepa kod Falaisea, 14. kolovoza, zapisao je: „U točno dva tjedna Treća armija je napredovala više i dalje nego ijedna druga armija u povijesti ratovanja. (aluzija i na Rommelovu „diviziju duhova“ – op. autora). Odletio sam do Bradleya i izložio mu kako namjeravam rasporediti svoje korpuse: složio se, i čak sam ga uspio uvjeriti da se radi o njegovome planu... Oh, kako finu mrežu možemo isplesti jednom kada se naučimo umjetnosti laganja i zavaravanja... Uspio sam pokrenuti sve korpuse do 20.30, pa ako Monty opet pokuša biti oprezan i zaustaviti nas, bit će mu već prekasno“. Bilo su ovo vrijeme i vrsta ratovanja upravo savršeni za Pattona, jednako kao što je on bio upravo savršen da sada vodi Treću armiju. U situaciji u kojoj su Nijemci bježali po cijeloj dužini fronta, njegova hrabrost koja je graničila s neopreznošću donosila je izvanredne rezultate uz vrlo mali rizik.

I zaista, maestrani proboj s poluotoka Cotentin, pa onda brzi prodor sve do Bresta na zapadu i onda nazad 400 kilometara na istok, gotovo sve do Pariza (pri čemu su uspješno zaobiđene i opkoljene dvije njemačke armije), sve je to bio izvanredan uspjeh čovjeka koji je samo tri tjedna ranije još strahovao hoće li mu svemoćna administracija dati obećanu armiju ili će ga u posljednji čas iznenaditi rješenjem o umirovljenju.

Nacionalni junak, pa omraženi nasilnik, pa sada ponovno junak uživao je u novih pet minuta slave: 2. rujna promaknut je napokon u general-bojnika Redovne američke vojske. Ovo je bio njegov trenutak, njegova velika prilika. Dok su oči američke nacije bile uprte u njega, on je već pogledavao prema Parizu koji se nalazio u dometu artiljerije Treće armije. Međutim, čini se da se i sretna zvijezda koja ga je toliko puta izvlačila iz nevolja do sada umorila, pa ga je umjesto poziva da povede oslobađanje Pariza kao grom iz vedra neba iznenadila vijest o tome da će tu čast imati jedan drugi general.
Naime, već tjednima prije (kada je postalo sigurno da će Saveznici u kratkome roku izbiti pred Pariz) počeo ga je opsjedati general Phillippe Leclerc, zapovjednik 2. francuske oklopne divizije, sa zahtjevima da upravo on iz političkih razloga bude taj koji će prvi ući i „osloboditi“ Pariz. Nakonšto je još Leclerc vidio da se Pariz nudi kao na dlanu i da Nijemci masovno napuštaju grad, dodatno je pojačao pritisak i pokušao ucjenjivati Pattona (ako mu se ne dopusti da predvodi ulazak u Pariz, onda će dati ostavku). Kada je pak otkrio da mu ova taktika kodPattona baš i  ne prolazi, odlučio ga je potpuno nelojalno i vojnički neispravno zaobići pa se požalioizravno Eisenhoweru. Umjesto da bude ukoren, Leclerc je na kraju nagrađen: kao i toliko puta ranije, i sada se politika progurala ispred vojne logike pa je na kraju odlučeno da se  francusku diviziju ima prvu pustiti u „Grad svjetla“. Ostatak Treće armije jednostavno je  zaustavljen, sve dok se general Leclerc ne pripremi za trijumfalni ulazak u grad.

Ova je odluka, osim novih frustracija za Pattona, bila potpuno promašena i s vojnoga gledišta. Mimohod Francuza i trijumfalno šepurenje gradom na određeno će vrijeme u potpunosti zaustaviti napredovanje Treće armije, koja je inače mogla nastaviti prema istoku i osigurati mostobran preko Seine (pa čak i okružiti još uvijek znatne njemačke snage na zapadnoj obali rijeke). Montgomery je pokušao riješiti ovajdrugi problem predloživši zračni desant britanskih padobranaca između Pariza i Orleansa koji bi onda odsjekli Nijemce u povlačenju, no Patton je sada već bio toliko bijesan da je samo promrsio kako će „ubiti svakog limunka koji mu se bude našao na putu“. Angažman Montgomeryjevih padobranaca je, naravno, smjesta otkazan. Bradley će kasnije zapisati kako je jednostavno morao zaustaviti Treću armiju budući da su logističke linije postale opasno napregnute. Drugim riječima, Patton je tako brzo napredovao da ga logistika više nije mogla pratiti. SHAEF (Glavni stožer savezničkih ekspedicijskih snaga) morao je prilagođavati svoje planove, komunikacijske linije i prioritete, a kako to već obično biva njihov je tempo bio kudikamo sporiji od Pattonovog i zato je dolazilo do problema.

Samo mjesec dana ranije logistika je savršeno pokrivala potrebe savezničkih postrojbi naguranih u usko područje Normandije, no jednom kada su se američke i britanske armije razmilile širom Francuske postalo je sve teže – a onda i nemoguće – dopremati sve što je trebalo divizijama u njihovom munjevitom napredovanju.