Henrik VIII. Tudor je tijekom bitke boravio na svome diplomatskom brodu zvanom „Great Harry“. Iako su Francuzi s uspjehom otjerani od Otoka, dugo se godina žalovalo za „Mary Rose“, budući je „ona“ personificirala kraljevu želju za gospodarenjem svim morima i uspješno je plovila 34 godine. Njegova želja za jakom mornaricom polako je tijekom godina postajala stvarnost.
Revno su građeni ratni brodovi, a težnje za pobjedama i slavom dovele su do inovativnih ratnih sprava. Osnovana je i administracija mornarice, gdje se vodila briga o nabavi materijala za gradnju brodova – najveći izvor bio je jug Engleske, Kent i dio Sussexa (engleski hrast). Inovacije u gradnji bile su „gunports“, pokrivene rupe (otvori) sa strane broda; tijekom bitke otvor bi se pokrenuo i iz njega bi izlazili topovi. Oni su držani na nižoj poziciji u brodu, što je dovodilo do veće stabilnosti. U posljednjoj dekadi Henrikove vladavine, ratni brod primao je 200 mornara, 185 vojnika te 30 vojnika kojima je zadatak bio briga o topovima. Pili su pivo, jeli sušeno, usoljeno meso goveda ili svinje i suhe kekse. Vojnici su bili i obučeni strijelci. Nova taktika u bitkama na moru bila je da se više nije nastojao potopiti neprijateljski brod, već osvojiti prelaskom vojnika. Nova oružja kreirana su i rađena u Engleskoj, iako je Henrik rado primao i darove „obožavatelja“ koje je koristio osobno ili bi kasnije unapređivali i proizvodili dobiveno oružje. U njegovoj kolekciji bio je i „hodajući štap“ (Henry VIII Walking Stick), koji se čuva u Toweru u Londonu. Kao poklon cara Svetog Rimskog Carstva Njemačke Nacije Maksimilijana I. Henrik je primio kacigu s rogovima. Uredio je i da njegovi tjelohranitelji nose okrugli štit s ugrađenim vatrenim oružjem. Cijeli sustav izrade oružja bio je skup. Bilo je potrebno i održavati isto to oružje i stalno pronalaziti vojnike za obuku i razvijanje vještina uporabe različitog oružja. Razne vrste sjekira, bodeža, lukova i strijela, koplja, štapova, musketa (od 1520.) i nazubljenih sprava, nosili su i pješaci i konjanici, što je bilo izuzetno teško, uz oklop i zaštitu, tako da je fizička sprema nalagala stalnu vježbu i pokretnost. Važnost vješte i bogato opremljene vojske bila je stalna Henrikova briga, ne samo zbog mogućih lokalnih buna i europskih rivala, već i zbog stoljetnih nesuglasica sa sjevernim kraljevstvom Škotskom.
Iako je Henrikova starija sestra Margareta bila udana u škotsku Stuart (Stewart) dinastiju, njezin suprug, kralj James IV. bez skrivanja je favorizirao savez s Francuzima, koji su rado davali svoje princeze za udaju muškarcima kraljevske škotske loze. Mogućnost francuske invazije na Englesku preko škotskog teritorija bila je sveprisutna i Henrik je, kao i njegovi nasljednici, morao davati diplomatski i ratno-huškački obrambeni maksimum da bi tu ideju zadržao kao mogućnost, ne realnost.
Kralj nije imao milosti ni prema plemkinjama
Kralj koji je svoje supruge slao na stratište (osim Ane Boleyn i četvrta supruga, Anina sestrična Katarina Howard također je pogubljena, zbog preljuba), nije imao milosti ni prema plemkinjama iz svoje dvorske svite ili kćerima svojih bliskih suradnika. Godine 1546., godinu prije vlastite smrti, dao je mučiti i spaliti na lomači kćer svog dvorjanina i poslušnog suca tijekom suđenja Ani Boleyn, Williama Askewa. Ana Askew zapamćena je kao prva engleska pjesnikinja, revna protestantkinja i prva žena u Engleskoj koja je zatražila razvod zbog zlostavljanja u braku (nije željela uzeti ni muževljevo prezime). Obrazovana, plemićkog roda i poznata u dvorskim krugovima po brojnim prijateljstvima s damama iz Henrikove blizine, mogla je biti idealan put prema stvarnim razmišljanjima kraljeve šeste i posljednje supruge, zapravo njegovateljice, Katarine Parr. Svi problemi proizišli iz stvaranja nove crkve nisu prestali proglasima i zakonima, brzošireći protestantizam s europskog kopna nailazio je na plodno tlo i u Engleskoj. Iako u javnosti predstavljena kao anglikanka, tj. štovateljica Henrikove vjere, Katarina je viđana u druženjima s vjernicima koji su prešli na protestantizam. Kako je Ana, Katarinina prijateljica, javno proklamirala svoja protestantska uvjerenja, Henrik ju je dao mučiti u tamnici Towera ne bi li odala svoje istomišljenike, moguće i samu kraljicu. Izuzetno hrabra do kraja, usprkos zvjerskom mučenju, Ana nije odala nijedno ime. Do lomače su je donijeli zavezanu na stolici, budući su joj kosti bile slomljene i izobličene. Kraljeva poruka podanicima o slijepom pokoravanju njegovoj volji nije naišla na plodno tlo. Stanovništvo Londona usmenom je predajom, po cijeloj Engleskoj, proširilo priču o Aninoj hrabrosti i Henrikovoj okrutnosti. Oni koji su izbjegli njezinu sudbinu, s pravom su smatrani miljenicima sudbine. Katarina Parr ga je nadživjela, a peta supruga, Ana Kleves, njemačka plemkinja, mudro navela da je bolje da bračnu ložnicu zamijene prijateljskim odnosom, što dalje jedno od drugoga. Budući mu nije bila fizički privlačna, Henrik ju je proglasio „kraljevom sestrom“ i darovao dvorac i imanje.
Renesansna iskra koja je raspirivala Henrikovu želju za novim spoznajama bila je suprotna onoj koja je širila smrt. Osim zahvaljujući vojnoj spremi i organizaciji, englesko kraljevstvo ostaje nedirnuto stranim ratnicima i zbog usmene predaje o kralju koji se okrutno uslijed „čudovišne naravi“ ponaša prema svima koji ga okružuju. Renesansni tragač u njemu želio je znati sve o novim vrstama oružja,religijskim pravcima, načinima oblačenja, opsadnim tehnikama i diplomaciji. Vjerna špijunska posada obavještavala ga je o svim događanjima na europskim dvorovima. Najpoznatije Henrikove „oči i uši“ bile su Petrusa Alamire. Zbog prirode svoga svestranoga profesionalnog života bio je u bliskom okruženju mnogih kraljeva i prinčeva Europe. Petrus/Pierre Alamire umjetničko je ime Bavarca, vještog skladatelja, iluminatora glazbenih rukopisa, trgovca, diplomata, rudarskog inženjera, špijuna… Radio je kao tajnik cara Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti Karla V. Habsburga. Bio je i u službi danskog dvora. Kao poznanik brojnih umjetnika, živio je kroz živu rijeku informacija glede kretanja, planova i ciljeva europskih vladara. Prenosio je poruke i pisma od jednog humanista do drugoga. Henrik je trebao povjerljivu osobu koja bi mu prikupljala podatke o pretendentu na prijestolje Richardu de la Poleu iz dinastije York te o zbivanjima na francuskom dvoru Luja XII. Veza je, za razliku od ostalih, bila uspješna.
Sačuvani su Alamirini glazbeni rukopisi koje je darovao Henriku. Veliki neustrašivi kralj umro je u svom krevetu, uredivši oporukom da će ga naslijediti troje zakonite djece: Edvard, Marija i Elizabeta. Mariju i Elizabetu u jednom je razdoblju proglasio nezakonitima da ne bi naslijedile prijestolje. Sahranjen je uz Jane Seymour, „jedinu pravu suprugu“, budući mu je rodila zakonitog sina. Edvard je umro u 16. godini nakon kratke vladavine. Na sestrama Tudor ostala je sva kraljevska baština. Ironijom sudbine, slavu Henrikova kraljevstva za povijest je odradila Elizabeta, kći pogubljene kraljice i profesionalna ratnica s razumnom, umjesto ratničkom strašću.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2017.