Svetozar Boroević, najsposobniji austrougarski vojskovođa Prvog svjetskog rata, jedini Hrvat koji je dobio naslov vojskovođe (feldmaršala) i odlikovan najvišim austrijskim odlikovanjima, od svoje smrti 1920. godine do današnjih dana sustavno je prešućivan. Istina i cijelo razdoblje Prvog svjetskog rata u hrvatskoj historiografiji slabo je istraženo i obrađeno. Lav sa Soče provođenjem aktivne obrane uspješno je odbio jedanaest napada daleko nadmoćnije talijanske vojske, od prvog u lipnju/srpnju 1915. do jedanaestog u kolovozu/rujnu 1917.
U dvanaestoj bitci, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanesen strahovit poraz. Opravdano se može postaviti pitanje: dokle bi išla talijanska granica 1918. u slučaju da ih Boroević nije zaustavio? Unatoč tome, za političare naknadnih državnih tvorevina u kojima se našla Hrvatska, od monarhističke do socijalističke Jugoslavije, Boroević je više carski austrougarski general i vojskovođa, a manje jugoslavenski/hrvatski domoljub. Prema sličnim obrascima, Boroevićeva pripadnost Grkoistočnoj, kasnije Pravoslavnoj crkvi, i njegovo deklarirano hrvatstvo, bili su nespojivi sa, od uspostave Kraljevine SHS/Jugoslavije, agresivnom isključivošću u provođenju srbizacije poistovjećivanjem pravoslavlja i srpstva.