Puška najlošije vojske na svijetu

Moj je poznanik u staroj šibenskoj konobi našao pušku. Korodirana, s oštećenim drvenim usadnikom, zaista ne djeluje kao pozornosti vrijedan predmet. Ali vidjet ćete da zapravo i nije tako. Riječ je o pušci Mannlicher-Carcano M.38 kal 6,5 mm, standardnoj pušci talijanske vojske iz Drugog svjetskog rata.

To je zadnja inačica poznate talijanske vojničke puške Mannlicher-Carcano M.91 kojom je talijanska vojska bila naoružana tijekom Prvog svjetskog rata. Uoči početka Drugog svj. rata započela je proizvodnja nove poboljšane inačice M.38, i to najprije u kalibru 7,5 mm s novim metkom. Zaključeno je kako stari metak nema dovoljnu snagu. Ali, kako je s tim novim metkom bilo silnih problema, vratili su se na onaj stari kal 6,5 mm. Sve u svemu, talijanska je vojska u Drugi svjetski rat ušla naoružana sa 14 različitih inačica pušaka sustava Mannlicher-Carcano.

Nakon travanjskog rata 1941., talijanska vojska okupirala je južnu polovinu bivše Kraljevine Jugoslavije i tako došla i na tlo današnje RH. Talijani su u svojim okupacijskim zonama u Hrvatskoj držali dvije armije. Tijekom 1941. i 1942. bilo ih je više no Nijemaca, pripadnika Oružanih snaga NDH, partizana i četnika zajedno. Ali njihova je borbena učinkovitost bila ravna nuli. I to ne samo kod nas već i na svim drugim ratištima na kojima se talijanska vojska borila, od Etiopije, preko Grčke pa do Rusije. Stoga su stekli reputaciju najlošije vojske na svijetu.

Kad je Italija kapitulirala u rujnu 1943., stotine tisuća njihovih pušaka i drugog oružja došle su u ruke partizana, Nijemaca i OS NDH. Talijanske puške nitko nije volio. Nijemci ih nisu ni uveli u naoružanje svoje vojske, a partizani i pripadnici OS NDH koristili bi se njima samo dok ne nabave bolje. Te su puške poslije Drugog svj. rata također imale zanimljive sudbine pa su tako neke od njih dospjele u ruke novostvorene države Izraela. Socijalistička Jugoslavija, zajedno s ostalim državama sovjetskog bloka, neko je vrijeme snažno podržavala Izrael pretpostavljajući da će se razviti u socijalističku zemlju. Ta je podrška, primjerice, vidljiva i po tome što su čehoslovački lovci Spitfire, prebojeni u jugoslavenske oznake, preletjeli iz Jugoslavije u Izrael i znatno ojačali njihovo ratno zrakoplovstvo tijekom operacija Velveta I i II.

Određeni broj partizana židovske nacionalnosti ohrabren je da prijeđe u novu izraelsku vojsku, gdje su neki od njih ostvarili uspješnu vojnu karijeru, a neki su se poslije vratili u Hrvatsku, odnosno Jugoslaviju. Čehoslovački lovci S-199, čini se, došli su u Izrael također preko Jugoslavije. Postoje indicije kako je određena količina pješačkog trofejnog oružja brodovima prebačena iz Jugoslavije u Izrael tijekom 1947. i 1948., a među tim oružjem moglo je biti i pušaka M.38. Objavljen je podatak kako se čehoslovačko oružje transportiralo u Izrael preko Mađarske i Jugoslavije te u šibenskoj luci ukrcavano na brod za Izrael.

Spominje se tako pošiljka oružja od 4500 pušaka, 200 strojnica i više od pet milijuna komada streljiva koja je u šibenskoj luci natovarena na unajmljeni talijanski brod Nora. Brod je iz Šibenika isplovio 28. ožujka 1948., a u Tel Aviv je stigao 1. travnja. Navodno je to oružje izraelskoj strani znatno pomoglo u deblokadi Jeruzalema. Vratimo se pušci. Na sanduku zatvarača postoji više oznaka: kruna ispod koje su slova R.E. TERNI – što je naziv (Regio Esercito Terni) jedne od četiri tvornice koje su između 1938. i 1941. godine proizvodile M.38; broj oružja Z7221; i godina proizvodnje 1940 / XVII, gdje rimska brojka označava 17. godinu fašističke ere. Uz sanduk, na drvenom kundaku, utisnut je mali znak u obliku Davidove šesterokračne zvijezde. Poznato je da su u Izraelu sve puške koje su tijekom druge polovice 40-ih dospjele u židovske ruke označavali ovakvim znakom koji je ujedno znak Izraelskih oružanih snaga.

Dakle, ovo je jedna od pušaka upotrebljavanih u izraelsko-arapskim sukobima tijekom druge polovice 40-ih. Neobično je što se jedna takva puška našla u Dalmaciji. Očito ju je netko morao donijeti ovamo iz Izraela, zasigurno veoma davno. Zanimljivo je i to da je jednom ovakvom puškom atentator Lee Harvey Oswald 1963. godine s tri hica ubio američkog predsjednika Kennedyja. Izbor oružja bio je dosta čudan, tako da je i to jedan od detalja koji podgrijavaju sumnju u identitet stvarnog atentatora. I to je uglavnom sve što možemo sa sigurnošću reći o ovom primjerku povijesnog oružja. Da bismo rekonstruirali ostatak očito burne povijesti ove puške, treba nam malo mašte i pretpostavki.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2011.