Komunikacija između razdvojenog stanovništva išla je i preko mjesnog tiska. Od 1. srpnja 1915. u Puli počinje izlaziti Hrvatski list, kao svojevrsni nasljednik glasila istarskih Hrvata Naše sloge. Zbog pomanjkanja djelatnika koji su bili pozvani u vojnu službu, Naša sloga je svoje 45-godišnje izlaženje prekinula 25. svibnja 1915. Godine. U izdanju Hrvatskog lista od 1. srpnja 1915. Puljani svojim evakuiranim mještanima poručuju:
U Puli nas nema mnogo. Živimo dobro, hrane dobijamo kao uvijek, jedino, nešto skuplje kao i drugdje. Svi dakle koji ste morali Pulu zapustiti, budite mirni i bez skrbi za nas ovdje. Vama pako šaljemo svi, koji smo ovdje ostali, kao i naše more, za kojim Vam najviše srce uzdiše, naše srdačne pozdrave, uz poklik: do skora vidjenja!
Želje sadržane u pozdravnom pokliku, nažalost, nisu doživjele svoje ispunjenje. Egzodus stanovništva krajnjeg juga istarskog poluotoka potrajao je dulje nego što je itko mogao planirati. Na brzinu podignuti prihvatni centri u kontinentalnim dijelovima Monarhije nisu bili predviđeni za dulji boravak tolikog broja ljudi. Na brzinu sklepane barake u kojima je znalo biti natrpano i više od 300 osoba nisu bile adekvatne za zimske uvjete. Problem su predstavljali i katastrofalni higijenski uvjeti, kao i slaba prehrana. Najveću cijenu izbjeglištva platili su oni najslabiji. Izvještaji s kraja 1915., iz izbjegličkog centra Gmünd u Austriji, govore o stravičnom pomoru više od polovice istarske djece. Liječnici su bili nemoćni u sprečavanju širenja zaraznih bolesti, poput tifusa i kolere, koje su nemilice naplaćivale ratni danak u krvi najmilijih. Bolesti, a poglavito glad tijekom 1916. i 1917., pričinjale su velike muke istarskim izbjeglicama. Dok je Istrane u Donjoj Austriji mučila glad te su im dijeljene samo polovice propisanih porcija, glad se polako uvlačila i iza čvrstih bedema pulskih utvrda. Kako bi izbjegla pošast gladi, vojska je obrađivala zemljišta evakuiranih seljaka. U tom smjeru ide i zapovijed iz ožujka 1916. kojom se zapovijeda stanovništvu koje je preostalo nakon evakuacije da znakom crnog križa obilježi svoje posjede kako ih vojska ne bi preuzela na obrađivanje.
FOTO: Tjednik istarskih Hrvata, “Naša sloga”, prenio je vijest o početku rata sa Srbijom
Preostalo je stanovništvo grada Pule do živežnih namirnica dolazilo s pomoću svojevrsnih bonova, živežnih iskaznica, koje su građani dobivali u pulskom općinskom uredu. Prodaja namirnica bila je količinski i vremenski ograničena. U dnevnom tisku objavljivane su adrese trgovina u kojima se u određeno vrijeme moglo preko živežnih iskaznica dobiti, primjerice, kilogram voća po osobi, u drugom razdoblju po pola kilograma riže... Kako bi sve pučanstvo moglo podjednako sudjelovati u raspodjeli oskudnih namirnica, uvedene su i numerirane iskaznice da bi se moglo odrediti koji brojevi kojim danima imaju pravo na kupnju. Strogo je bio zabranjen izvoz vina iz grada u količinama većim od jedne litre. Uredbom Ministarstva trgovine od 21. listopada 1917. zabranjena je i slobodna trgovina tekstilom, tako da su se građani Pule morali u slučaju potrebe javiti u općinski ured za dozvolu za kupnju. Život u Puli nastojao se tijekom ratnih godina učiniti što je moguće normalnijim. Česta su bila događanja upriličena u gradskom kazalištu, a škole su nastavile svoj rad s djecom koja su ostala u gradu. O katastrofalnoj situaciji u vojsci govori i uredba Ratnog ministarstva iz rujna 1917. kojom se nalaže svoj školskoj djeci da skupljaju tekstil svih vrsta za potrebe vojske. Posebno se stavljalo na znanje da se skuplja sve bez obzira na to radilo se o novim stvarima ili o najsitnijim otpacima istrošenog i prljavog veša. Kako bi zlo bilo još i veće, uslijed nezapamćene suše 1917. Istru je poharala glad. Kao posljedica dugotrajne loše prehrane, u svim dijelovima Istre pojavili su se tifus, šarlah, dizenterija i slične bolesti. Na taj su način tešku sudbinu evakuiranog stanovništva dijelili i oni koji su ostali u svojim domovima. Umorni od gladi i rata radnici Arsenala stupili su 22. siječnja 1918. u šestodnevni štrajk. Radnicima su se pridružili i mornari, koji su bili spremni čak i pucati na Arsenal ako se nastavi s radom. Štrajkaši su izašli sa zahtjevima za povratkom evakuiranog stanovništva, poboljšanjem uvjeta života i završetkom rata. Premda je u štrajku sudjelovalo oko 10.000 ljudi, početni zanos ubrzo je izgubio na snazi te su nakon šest dana prionuli poslu.
FOTO: Car Karlo I. u pulskoj luci prigodom posjeta njemačkoj podmornici U 51.
Ratna luka Pula tijekom Prvog svjetskog rata nije pretrpjela veće materijalne ni ljudske gubitke. Neprijateljska djelovanja očitovala su se u bombardiranju vojnih i lučkih instalacija. Prvi napad zračnim brodom Pula je pretrpjela 30. svibnja 1915., kada su napadnuti Arsenal i željeznička stanica. Napadi zračnim brodovima zabilježeni su i 6. lipnja i 5. kolovoza 1915. godine. Tijekom potonjeg protuzračnoj obrani pošlo je za rukom oboriti zračni brod Città di Jesi te zarobiti svih šestero članova posade. Zbog neefikasnosti zračnih brodova, od svibnja 1917. napade izvode vojni zrakoplovi. Tijekom 1918. u napadima na Pulu talijanskim zrakoplovima pridružuju se i američki. Tijekom ratnih operacija Pula je pretrpjela 41 zračni napad u kojima je 400-tinjak talijanskih zrakoplova na grad izbacilo oko 10 tona bombi. No učinjena je minimalna šteta na vojnim objektima uz gubitak triju zrakoplova i jednog zračnog broda. Zanimljivo je da je kao posljedica bombardiranja grada Pule u Prvom svjetskom ratu zabilježena smrt samo jednog civila, dok je tisuće evakuiranih Puljana stradalo od gladi, studeni i bolesti u prihvatnim centrima diljem Monarhije.