Uskoro je zapovjedništvo ratne luke izdalo naredbu o gašenju javne rasvjete na uzvišenim i obalnim dijelovima grada nakon 21 sata. Puljani koji su obitavali u tim kvartovima morali su poslije navedenog vremena imati zatvorene prozore kako svjetlost iz domova ne bi odavala položaj grada. Gostionice, restauracije, kavane i prodavaonice vina i piva na području cijelog grada morale su nakon 21 sat biti zatvorene. Pučanstvo je bilo obavezno na najmanji znak sumnje prijaviti sve osobe čija bi se djelatnost mogla protumačiti neprijateljskom, a u slučaju nužde i osobno ih spriječiti u njihovu djelovanju te učiniti sve da se takve osobe učine neškodljivima. Vozači bicikala, automobila i drugih vozila bili su obavezni zaustaviti se na svaki poziv vojne straže, žandara i drugih organa sigurnosti. U suprotnom bi se izložili pogibelji. Poput opomene u domaćem tisku prenijeta je vijest o grofici Luciji Christallingg, koja je postala žrtvom vlastite nepažnje 9. kolovoza 1914. godine. Nesretna grofica na putovanju iz Cerovca u Goricu od buke automobila nije čula poziv Halt i zaustavila automobil. Vojna straža otvorila je vatru i ustrijelila je.
Za žetvu i druge poljske radove u svakoj su općini bile sastavljene žetvene komisije koje su skrbile da se žetva i poljski radovi izvrše u pravo vrijeme. Svim muškim i ženskim osobama nametnuta je radna obaveza za obavljanje poljskih radova. Od obveze su jedino bili izuzeti zaposlenici javnih službi, svećenici, liječnici, veterinari i ljekarnici.
FOTO: Talijanski vojni zrakoplov Caproni Ca. 3. Ovakvim su bombarderima izvođena bombardiranja Pule tijekom 1917. i 1918.
Objavom u tisku pučanstvu Pule obratio se ondašnji zapovjednik ratne luke, viceadmiral Eugen Ritter von Chmelarz, koji je od Puljana zatražio da drže u strogoj tajnosti svako kretanje kopnene vojske i mornarice te da poštuju sve izdane zapovijedi. Sebe je pak obvezao da će učiniti sve što je u njegovoj moći da građanstvo Pule bude u maksimalnoj mjeri pošteđeno okrutnosti ratnog stanja.
Poštanski su uredi u Puli od 1. kolovoza 1914. dijelili posebne dopisnice za dopisivanje s vojnicima na bojištu. Na njih nije bilo potrebno lijepiti markice, već su se besplatno odašiljale diljem bojišta. Prilikom adresiranja bilo je dovoljno napisati ime i prezime primatelja, kao i broj poštanskog ureda za kopnenu vojsku. Mornarima je bilo potrebno napisati broj poštanskog ureda (za Pulu je to bio pošt. ured br. 1) uz naznaku broda na kojemu primatelj služi. Kao izraz solidarnosti Puljani su kupovali i posebne poštanske marke s nadoplatom od dva helera koja je bila prikupljana za pomoć udovicama i siročadi poginulih vojnika. Za slanje novca vojnicima na bojištima izdavane su posebne doznake. Budući da su poštanski uredi uskoro bili zatrpani doznakama od jedne i dvije krune, očito od siromašnijeg dijela pučanstva, obavještavao se narod kako vojnici nemaju potrebe za novcem. Redovni vojni obrok sastojao se od 98 gr. kave u limenci, 400 gr. govedine, 100 gr. variva, 100 gr. kruha i 18 gr. duhana. U slučaju da redovni obrok ne stigne na vrijeme, svaki je vojnik sa sobom nosio i dva pričuvna obroka. Pored toga, naknada za služenje vojnika bez čina iznosila je 96 helera dnevno i bila je isplaćivana svakih 10 dana. Budući da su vojnici na ratištu imali dovoljno novca, ratne pošte su od 1. siječnja 1915. organizirale službu kako bi vojnicima bilo omogućeno višak novca slati svojim obiteljima.
Podružnica Crvenog križa u Puli apelirala je na patriotizam stanovništva pozivajući ga na pomoć u darovima. Popis potrepština bio je vrlo šarolik. Prikupljalo se sve što je moglo zatrebati vojnim bolnicama, od posteljine, donjeg veša, stolica, stolova, kuhinjskog posuđa i pribora, metli, četki, papuča, ručnika, do pribora za pisanje, knjiga, novina, društvenih igara. Posebno je bila istaknuta potreba za darovima kao što su: čaj, kava, čokolada, šećer, rum, konjak, vino, gazirane vode, voćni sokovi, konzervirano voće, duhan, cigare i cigarete. U više navrata isticala se potreba za duhanom i cigaretama objašnjavajući kako oni ranjenicima uvijek dobro dolaze. U tom su smjeru upućivane zahvale pulskim trafikantima koji su se pozivima obilno odazvali. Pulske su dame bile uključene u različite aktivnosti Crvenog križa, od pomaganja u bolnicama do skupljanja milodara po domovima sugrađana. Njihov je odaziv bio toliko brojan da su potrebe za aktivisticama bile zadovoljenje već pri prvom pozivu, a nisu se više primale ni predbilježbe za te pohvalne aktivnosti. Pulska je bolnica organizirala i posebne tečajeve u trajanju od po četiri tjedna, na kojima su Puljanke bile obučavane za rad u bolnicama kao pomoćne bolničarke.
"Gospodje i djevojke Pule Vaši muževi i sinovi, otci i braća na sjeveroistočnoj granici Austro-Ugarske, u Bosni i Srbiji morat će uskoro smrzavati se ako im ne pomognemo!" Ovim je natpisima pulski Crveni križ pozivao Puljanke da pomognu u pletenju i skupljanju zimske rubenine koju je trebalo dostaviti pripadnicima istarskog regimenta prije nadolazećih zimskih mjeseci. Među pulskim dobrotvorima posebno se isticalo ime Nike Mardešića, koji je tijekom prvih mjeseci prikupio i darovao Crvenom križu ne malu svotu od 3942 krune. Za iskazano čovjekoljublje, dotičnom su upućene javne zahvale pulskog Crvenog križa i lučkog viceadmirala.