DRUGI SVJETSKI RAT

Ratni dani bivšeg pape Josepha Ratzingera

Foto: Edoardo Fornaciari/Milestone Media/Pixsell
Ratzinger (1)
Foto: 'JOHN MACDOUGALL'
'Pope Benedict XVI gestures as his elder brother Georg Ratzinger (R) looks on in Marktl\'s St Oswald Church 11 September 2006. Pope Benedict XVI visited the town of his birth as part of his six-day vi
Foto: 'MAX ROSSI'
'Pope Benedict XVI, Cardinal Joseph Ratzinger of Germany, waves from a balcony of St. Peter\'s Basilica at the Vatican after being elected by the conclave of cardinals, in this April 19, 2005 file pho
Foto: Arhiva VL
Ratzinger
Foto: Arhiva VL
HJ
28.07.2015.
u 17:38
"Znao sam da je grad okružen vojnicima koji su dobili zapovijed da vojne bje­gunce na mjestu ustrijele. Zbog toga sam iz grada pošao manje poznatim, sporednim putem, s nadom da ću proći neopažen", prisjeća se Ratzinger.
Pogledaj originalni članak

Rat je neumoljivo napre­dovao svojim putem, piše u svojim ratnim sje­ćanjima Joseph Ratzinger, sadašnji papa Benedikt XVI., čiji su ratni dani upravo po nje­govu dolasku na katedru sv. Petra u Rimu izazvali buru u javnosti, nakon što su brojni mediji tada izašli s informacijom da je Ratzinger bio član Hitlerjugenda i njemačkih vojnih postrojbi. O tome Ratzin­ger piše u svojoj autobiografiji "Moj život". "Nezaboravna mi je ostala ona sunčana nedjelja 1941. kada je stigla vijest da je Njemačka sa svojim saveznicima krenula u napad na Sovjetski Savez, na bo­jištu koje se protezalo od Sjever­nog rta do Crnoga mora. Moj je razred dogovorio za taj dan mali izlet brodom po obližnjem jeze­ru. Vožnja je bila lijepa, ali se vi­jest o novom proširenju rata spu­stila na nas poput noćne more i kočila našu radost. Ovoga puta to nije moglo dobro završiti", prisjeća se Ratzinger svojih sje­meništarskih dana.

Posljedice su se, naime, vrlo brzo osjetile, jer su počeli stizati ve­liki transporti s teško ranjenim vojnicima, pa su bili potrebni svi raspoloživi kapaciteti za podiza­nje vojnih bolnica. Sjemeništarci koji su dolazili u sjemenište izva­na morali su potražiti privatni smještaj, a Joseph Ratzinger (14) sa svojim se bratom (17) vratio kući. Brat mu je u ljeto 1942. bio uvršten u tzv. radnu službu, a u jesen je stigao poziv u vojsku, gdje je kao radiotelegrafist bio dodijeljen odjelu za veze. Nakon boravka u Francuskoj, Nizozem­skoj i Čehoslovačkoj 1944. po­slan je na talijansko bojište, gdje je ranjen, pa se "na čudesan na­čin" vratio doma, tj. upravo u sje­menište koje je bilo preuređeno u bolnicu. No, kada je prizdravio, morao se ponovo vratiti na talijansko bojište.

Foto: Arhiva VL

Ratzinger je, "uza svu težinu po­vijesnog okvira", pohaao traun­steinsku gimnaziju, oduševljen grčkim i latinskim klasicima, zavoljevši i matematiku i otkri­vajući književnost. Medutim, no­vine su svaki dan donosile vijesti o poginulima, svakoga su dana slavljene mise za nekoga mrtvoga mladoga vojnika, a imena strada­lih bivala su mu sve poznatija, jer je među poginulima bilo sve više kolega iz njihove gimnazije. Slu­tio je kako ni on neće biti pošte­den ratne pošasti. I upravo tako, zbog nedostatka ljudstva, vlasti su 1943. odlučile sjemeništarce preseliti u blizinu protuzračnih bitnica. Tvrdilo se, naime, kako učenici internata ionako moraju živjeti u zajednicama, daleko od kuće, pa ne postoji zapreka da se njihov internat premjesti u blizi­nu protuzračnih baza. No, kako nisu mogli učiti cijeli dan, bilo je posve normalno da ih se u slo­bodno vrijeme uključi u službu obrane od neprijateljskih zrako­plova.

"Ja, doduše, već odavno nisam više bio u internatu, ali sam pravno još uvijek pripadao tra­unsteinskome dječačkom sjemeništu", prisjeća se Ratzinger. Tako je mala skupina sjeme­ništaraca iz njegova razreda (1926. i 1927. godište) pozvana u München u odjel zračne obra­ne. Šesnaestogodišnji Ratzinger i njegovi kolege stanovali su u barakama kao i redovni vojnici, koji su bili u manjini, dobili su iste vojničke uniforme i morali su obavljati istu službu, s time da im je bilo dopušteno poha­danje skraćene nastave koju su držali učitelji iz ugledne Maxi­milian Gymnasium. Prvi ratni položaj na kojemu se našao bio je Ludwigsfeld na sjeveru Münchena gdje su trebali čuvati podružnicu BMW-a (Bavarske tvornice motora), u kojoj su se proizvodili motori za zrakoplove. Zatim su premješteni na sjeve­roistok Münchena, u predio Un­terfoehring, ubrzo nakon toga u Innsbruck, gdje je bio razrušen kolodvor pa je trebalo pojačati obranu. Ali kako napadi u brzo su premješteni u Gilching, sjeverno od Ammerseea, s dvo­strukom zadaćom: trebali su štiti­ti postrojenja u Dornieru, odakle su uzletjeli prvi lovci-mlažnjaci, i sprječavati operacije savezničkih lovaca koji su se u toj zoni oku­pljali prije napada na München. Sam Ratzinger pripadao je tele­fonskoj službi, a dočasnik, koji je bio njihov zapovjednik, silno je štitio samostalnost i autonomiju njihove skupine. Bili su, primje­rice, oslobodeni svih vojnih vjež­bi i nitko se nije usudio zadirati u njihov "mali svijet". "Samostalnost je dosegla vrhu­nac kada mi je bilo dodijeljeno boravište pored obližnje bitnice i kada je, iz neobjašnjivih razIo­ga, jedna prostorija stavljena na raspolaganje samo za mene. Bila je to prava soba s krevetom, iako malena i tijesna. Izvan službenog vremena mogao sam činiti što sam htio i nesmetano se posvetiti onomu što me zanimalo", prisje­ća se Joseph Ratzinger, dodajući kako je oko njega bila neobično velika skupina aktivnih katolika, koji su čak upriličili i nastavu vje­ronauka te se izborili za povre­meni odlazak u crkvu.

Foto: Arhiva VL

No, u proljeće njihova je bitnica bila izravno napadnuta, poslje­dice su bile jedan mrtav i više ra­njenih. U ljeto su započeli veliki zračni napadi na München, pa su odlasci na nastavu triput tjedno u Max-Gymnasium svaki put bili sve traumatičniji, jer se grad dio po dio pretvarao u ruševine. U zraku je bio miris dima i palje­vine, a ubrzo je onemogućena i redovita vožnja željeznicom.

"U toj situaciji većina nas je vi­djela znak nade u invaziji save­znika, koja je u srpnju konačno počela u Francuskoj: u biti je po­stojalo veliko uzdanje u zapadne sile i nada da če njihov osjećaj za pravdu i Njemačkoj pomoći da ostvari novu, mirnu egzistenciju. Međutim, tko će od nas to doži­vjeti? Nitko od nas nije mogao biti siguran da će se iz toga pakla živ vratiti kući", pitao se tada Ra­tzinger.

U međuvremenu je ušao u voj­ničku dob pa je, kao i svi ostali njegovi vršnjaci, otpušten iz pro­tuzračne obrane u kojoj su služili kao učenici. No, kada se vratio kući, na stolu ga je već čekao poziv u "radnu službu". Uslije­dila je "beskonačna vožnja" 20. srpnja u Bugenland, gdje mu je zajedno s prijateljima iz traun­steinske gimnazije dodijeljeno logorište u torkutu teritorija u kojemu Austrija graniči s Madar­skom i Čehoslovačkom. Bili su to mučni dani. Pretpostavljeni su im uglavnom bili pripadnici tzv. Austrijske legije, tj. stari nacisti koji su za vrijeme vlade kancela­ra Dolfussa sjedili u zatvoru i koji su bili fanatični ideolozi koji su ih nemilice zlostavljali. Primje­rice, jedne noć su ih izbacili iz kreveta i postrojili, polusnene i u sportskoj odjeći, a jedan SS ča­snik od svakoga je ponaosob pokušavao iznuditi "dobrovoljno" javljanje u SS jedinice.

"Mnogi su dobrodušni kolege na taj način bili gurnuti u tu zloči­načku skupinu. S još nekolici­nom ja sam imao sreću što sam mogao reći kako namjeravam postati katolički svećenik. S uvre­dama i psovkama bi nas gurnuo natrag. No, to nam je poniženje jako prijalo jer nas je oslobada­lo od pogibeljnosti ove lažne "dragovoljnosti' i svih njenih posljedica", prisjeća se tih mučnih dana Joseph Ratzinger. Koncem jeseni ponovo su upu­ćeni kući, no taj spokoj nije dugo trajao, jer je slijedio poziv iz Münchena, gdje je određen za traunsteinsku pješačku vojarnu, gdje je ozračje, za razliku od ono­ga u radnoj službi, bilo ugodno. Obučavatelji su bili iskusni ljudi, koji su prošli strahote rata i gle­dali su da vojnicima ne otežava­ju dodatno situaciju. Božić u baraci prošao je u po­tištenom raspoloženju, a Rat­zingeru je posebno teško pala čežnja obiteljskih ljudi, s kojima je dijelio zajedništvo, za ženom i djecom. Od sredine siječnja, nakon završetka temeljne obuke, stalno su premještani na različita mjesta traunsteinskog okruga, premda je sam Ratzinger zbog bolesti više puta bio oslobadan službe. Nisu ih slali na bojište, koje se sve više približavalo, no dobili su nove uniforme i morali su pjevajući ratne pjesme mar­širati kroz Traunstein, kako bi pokazali ljudima da Fhrer još uvijek raspolaže mladim i tek obučenim vojnicima.

"Hitlerova smrt je naposljetku osnažila nadu da je kraj blizu. Međutim, sporost kojom su Ame­rikanci napredovali sve je više odgađala dan oslobođenja. Kon­cem travnja ili početkom svibnja odlučio sam poći kući. Znao sam da je grad okružen vojnicima koji su dobili zapovijed da vojne bje­gunce na mjestu ustrijele. Zbog toga sam iz grada pošao manje poznatim, sporednim putem, s nadom da ću proći neopažen", prisjeća se Ratzinger. Međutim, na izlazu iz jednog pothodnika, na putu kojim je naumio, stajala su dvojica vojnika i silno se pre­pao da će mu plan propasti. No, bili su to vojnici kojima je rat do­zlogrdio i više nisu htjeli ubijati. "Morali su naći izliku da prođem. Zbog ozljede ruka mi je bila zavi­jena. Rekli su: `Prijatelju, ti si ra­njen. Pođi dalje.' Tako sam stigao kući bez poteškoća", piše današ­nji papa Benedikt XVI. No, naknadne nevolje uslijedi­le su kada su Amerikanci ušli u njihovo selo, identificirali ga kao vojnika i zarobili ga. Nakon teš­kih dana u logoru na otvorenom, 19. lipnja 1945. gurnuli su mu u ruku potvrdu o otpuštanju. Bio je presretan, jer je svršetak rata i za njega postao stvarnost. U zavi­čajni Traunstein stigao je netom prije zalaska sunca

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 4

DU
Deleted user
14:21 30.07.2015.

Naš papa, vrsni intelektualac i genije. Bio je dezerter Wehrmachta, te su optužbe za njegovu navodnu nekakavu krivicu, jednostavno smiješne.

VL
Vlado1111
10:34 29.07.2015.

Muslimani su bilo saveznici Hitlera. Mohammed Amin al-Husseini, muftija Jeruzalema, bio je gost Hitlera u Berlinu i iz Berlina godinama posjecivao konc-logore.

Avatar Šefket Ramadani
Šefket Ramadani
05:28 29.07.2015.

Nazi-Papa