Drugom polovinom 20. stoljeća, otkada je na sceni i pojam nacionalna sigurnost, međunarodnim odnosima, time i područjem sigurnosti, dominirale su realističke perspektive, realizam je imao hegemonijsku poziciju. Za realiste je moć ključna varijabla ili čimbenik koji određuje ponašanje države. Za realiste, država je središnji subjekt.
Sigurnost je interes koji država kao racionalni akter ostvaruje temeljem sile. Svi drugi aspekti za realiste nisu imali neku ulogu. Kultura je bila ignorirana, diskreditirana kao nemjerljivi i neznanstveni aspekt međunarodnih studija, ili pak shvaćana kao derivat distribucije sposobnosti koji nije imao neovisnu eksplanativnu moć. Rasprava o kulturi u međunarodnoj sigurnosti znači da različite države imaju različite strateške preferencije koje su ukorijenjene u povijesnome ili formativnome iskustvu države te su pod određenim utjecajem filozofskih, političkih, kulturnih i kognitivnih karakteristika države i njezinih elita.
Kraj hladnoratovskih previranja definitivno je označio i ulazak konstruktivističkih perspektiva u sigurnosne studije koje dokazuju da normativni čimbenici oblikuju ponašanje država. Teorije konstruktivizma polaze od različitih čimbenika utjecaja na formiranje identiteta koji determinira ponašanje država u dvjema dimenzijama: kako država vidi sebe te kako je vide druge države. Realističke perspektive međunarodnih odnosa bile su suočene s nemogućnošću odgovora na ključno disciplinarno pitanje: ako su sve istraživačke jedinice (države) slične, zašto je ponašanje znatno različito? To je značilo da istraživanje kulturnih čimbenika u sigurnosnim studijama zaslužuje pažnju.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. rujna 2018.