Dolaskom Putina na čelo države, unutarnjepolitička i gospodarska situacija postala je znatno stabilnijom, iako daleko od toga da bi još bila u potpunosti prihvatljiva. Političku scenu opterećivale su brojne formalne i neformalne skupine, te razni interesni lobiji (često međusobno suprotstavljeni), a glavni oslonac vlasti u prvom mandatu Putina predstavljale su oružane snage, obavještajne strukture i sl. u koje je Putin i polagao najviše nade po dolasku na vlast. Kao čovjek koji je i sam proistekao iz tih struktura, Putin je bolje nego itko prije njega poznavao njihovu ulogu i značaj u sustavu državne administracije, pa se pobrinuo da u najvećoj mogućoj mjeri omogući njihovu stabilnost, a na čela tih institucija postavio je ljude od svog osobnog povjerenja. S druge strane, kadrovske ostatke iz razdoblja Jeljcinove administracije (koja se u javnosti prilično podrugljivo nazivala «obitelj »), definitivno se nastojalo «pomesti » s političke pozornice.
Nakon vojne intervencije u Gruziji Rusija je pokazala kako se na globalnu političku scenu vratila ne samo kao velika zemlja bogata prirodnim resursima i nezaobilazni čimbenik u energetskoj raspodjeli, nego ponovo i kao respektabilna vojna sila. S druge strane, ruske oružane snage još uvijek nemaju u potpunosti definirano mjesto i ulogu u novom društvu, jer niti to društvo nije završilo potrebne tranzicijske procese (npr. još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri definirani vlasnička struktura, produkcioni odnosi, politički interesi, te sukladno tome niti sustav društvenih vrijednosti), što ih čini dosta ranjivim i osjetljivim na daljnji nastavak još uvijek dosta turbulentnih društvenih procesa. Tu osjetljivost dodatno potencira svojevrsna «nostalgičnost », odnosno sjećanja jednog velikog dijela starijeg časničkog kadra (ali pretežno s visokim činovima i na ključnim dužnostima) na vrijeme kada su oružane snage (zajedno s obavještajnim aparatom) činile najrespektabilniji dio sovjetske zajednice, a situaciji nimalo ne pomaže niti aktualna globalna gospodarsko-financijska kriza koja se u priličnoj mjeri reflektira i na rusko društvo. Za sada je prilično teško procijeniti uspjeh aktualnih reformi jer su u punom zamahu, međutim ruska vojna sila od početka ovog stoljeća do danas provela je iznimno veliku kvalitativnu transformaciju u relativno kratkom razdoblju (u što je uključena i vojnički učinkovita intervencija u Gruziji bez obzira na sve evidentirane slabosti i propuste), što svakako predstavlja odgovarajuće jamstvo njihovog uspjeha. Naravno, ti reorganizacijski procesi unutar oružanih snaga neposredno se provode i u ratnoj mornarici kao njihovom neodvojivom, integralnom dijelu.
Iako su u vrijeme najintenzivnijih reformskih procesa u kopnenim i zračnim snagama, reforme ratne mornarice bile djelomično potisnute u drugi plan (prvenstveno zbog fokusiranja pozornosti medija na druge segmente oružanih snaga), tijekom 2010. godine izbile su u prvi plan. Najkrupnija promjena odnosila se na ustrojbenu strukturu najvišeg zapovijedanja ratnom mornaricom, koja je po novom uređena vrlo slično sustavu zapovijedanja aktualnim tijekom II. svjetskog rata. Naime, novom reformom cijeli prostor Ruske Federacije podijeljen je na 4 vojna okruga, a zapovjedništva flota i flotila izuzeta su iz sastava zapovjedništva ratne mornarice (koje je smanjeno na razinu stručnog savjetodavnog tijela Glavnog stožera) i podređena zapovjedništvima vojnih okruga (zbog svog položaja jedino Centralni vojni okrug u svom sastavu nema dijelova ratne mornarice, osim manjeg broja postrojbi riječne ratne flotile razmještene na velikim sibirskim rijekama).
Osim te promjene, u velikoj mjeri je smanjeno brojno stanje zapovjedništava i stožera viših postrojbi ratne mornarice, koja su postala operativnija, ali i rasterećena brojnih poslova vezanih uz borbeno i pozadinsko osiguranje pomorskih baza i operativnih flotnih sastava. Smanjen je u velikoj mjeri i ukupni sastav mornaričkog ratnog zrakoplovstva baziran na kopnenim bazama u priobalju, međutim ne njihovim rasformiranjem nego premještajem u sastav ratnog zrakoplovstva i PZO. Time je pojednostavljen jedinstveni sustav logistike i tehničkog održavanja zrakoplova, kao i jedinstvena obuka i uvježbavanje letačkog osoblja. U sastavu mornaričkog zrakoplovstva ostali su samo postrojbe vrlo specijalizirane namjene (npr. za protupodmorničku borbu, kontrolu morskog prostora, hidrozrakoplovne postrojbe i sl.).
Zbog prilično nepovoljne strateške pozicije i vrlo zastarjele strukture ratnih brodova, najveće promjene potrebno je napraviti u Crnomorskoj floti, osobito nakon nedavnog pripojenja Krima Rusiji. Što se tiče ustrojbenih promjena, one su već započele, pa je mornaričko-desantna divizija Crnomorske flote smanjena na razinu brigade (ta brigada je ponovo ojačana nakon turbulentnih procesa u Ukrajini). Plovni sastav se do 2020. godine treba zanoviti sa ukupno 18 novih ratnih brodova, među kojima 6 fregata klase „Admiral Grigorovič“ (ruska oznaka Projekt 11356M), 6 dizelelektričnih podmornica modernizirane klase „Kilo“ (ruska oznaka Projekt 06363) i 2 velika desantna broda klase „Ivan Gren“ (Projekta 11711). Kapitalni brod Crnomorske flote i dalje se predviđa da bi ostala raketna krstarica „Moskva“ (klase „Slava“), a uz nju bi ostao i sadašnji razarač „Kerč“, međutim njegovi operativni resursi su pri kraju i vjerojatno je da neće dočekati 2020. godinu u operativnom sastavu flote. Osim toga, predviđa se promjena cijelog niza manjih ratnih i pomoćnih brodova Crnomorske flote, koji trenutno čine 41. brigadu raketnih čamaca i 68. brigadu obalnih patrolnih brodova.
Reforme Baltičke flote uglavnom su svedene na reorganizaciju mornaričko-desantne brigade, samostalne moto-streljačke brigade u Kalinjingradskoj oblasti koja je bila podređena zapovjedništvu flote i postrojbama mornaričkog zrakoplovstva koje su predane pod zapovjedništvo Ratnog zrakoplovstva i PZO. S druge strane, snage najmoćnije flote ruske ratne mornarice – Sjeverne flote, trebale bi proći najopsežniju reorganizaciju i zamjenu plovnih jedinica. Uz smanjivanje i bolju operacionalizaciju sustava zapovijedanja, predviđa se stvaranje zapovjedništva za oceanske operacije, koje bi se ustrojavalo po potrebi i zapovijedalo oceanskim snagama Sjeverne flote. Nuklearni potencijal Sjeverne flote čini 6 nuklearnih podmornica klase „Delta-IV“ koje će i u doglednoj budućnosti biti osnovica nuklearnog odvraćanja, dok je sudbina još uvijek dviju operativnih ogromnih podmornica klase „Tajfun“ prilično neizvjesna (iako po navodima iz zapovjedništva Ratne mornarice i Sjeverne flote njih namjeravaju zadržati u operativnoj uporabi do 2019. godine, troškovi njihovog održavanja i korištenja su izuzetno veliki, pa postoji velika vjerojatnoća povlačenja iz operativnog sastava znatno ranije, isključivo iz ekonomskih razloga). U perspektivi se predviđa postupno uvođenje višenamjenskih nuklearnih podmornica klase „Severodvinsk“ (Projekt 885 poznat još i pod oznakom klasa „Jasenj“), ali još uvijek nije poznato koju skupinu bi one trebale zamijeniti i kojim tempom se može očekivati njihovo uvođenje u operativnu uporabu (to će vjerojatno najviše ovisiti o stanju vojnog proračuna).
Oceanska komponenta, predviđena za ostvarivanje prevlasti na otvorenom moru ili demonstraciju vojno-pomorske moći (po uzoru na borbene skupine nosača zrakoplova u ratnoj mornarici SAD), nalazi se samo u sastavu Sjeverne flote i uz jedini klasični nosač zrakoplova u operativnoj uporabi ruske mornarice („Admiral Kuznjecov“ – op.aut.), čine je velika raketna krstarica „Petar Veliki“ (klase „Kirov“), raketna krstarica „Maršal Ustinov“ (klase „Slava“), te 4 raketnih razarača klase „Udaloy-I“ i „Udaloy-II“. Tu borbenu skupinu dopunjava razarač „Admiral Ušakov“ (klase „Sovremennij“), a u budućnosti će toj skupini biti priključene i vrlo suvremene fregate klase „Admiral Gorškov“ (Projekta 22350). Do kraja 2013. godine predviđen je završetak izgradnje prve fregate te klase, trenutno se grade još tri, a planirana je izgradnja ukupno 15-20 tih brodova. Tihooceanska flota razmještena je u dvije osnovne skupine – Udruženu sjeveroistočnu pomorsku grupaciju razmještenu uglavnom po bazama na poluotoku Kamčatka i Primorsku flotilu razmještenu u području poznatom kao Sovetskaja Gavanj. Osnovicu nuklearne moći ove flote, druge po snazi (iza Sjeverne flote) čine nuklearne pomornice klase „Delta-III“ i „Delta-IV“. Stare nuklearne podmornice klase „Delta-III“ od kojih je još uvijek 5 u sastavu Tihooceanske flote, vjerojatno će u dogledno vrijeme biti zamijenjene novim nuklearnim podmornicama klase „Borei“ (u stručnoj literaturi se nazivaju i klasa „Dolgorukij“) naoružane novim nuklearnim projektilima „Bulava“. Navalne nuklearne podmornice klase „Akula“ i dalje će predstavljati osnovne snage za borbu protiv nuklearnih podmornica mogućeg protivnika, ali će sukcesivno biti remontirane i modernizirane.
Višenamjenske, navalne nuklearne podmornice klase „Akula“ i „Sierra“ i dalje će biti zadržane u operativnoj uporabi do 2020. godine, samo postupno remontirane i modernizirane (kako kojoj podmornici budu istjecali resursi servisiranja). Površinska skupina ove flote je znatno slabija od oceanske komponente Sjeverne flote, a čine je raketna krstarica „Varjag“ (klase „Slava“) koja je ujedno i kapitalni brod flote, 4 starija razarača klase „Udaloy“ i jedan razarač klase „Sovremennij“. Slično kao i u Sjevernoj floti, očekuje se postupna zamjena tih razarača novim fregatama klase „Admiral Gorškov“ do 2020. godine. Osim toga, u sastav Tihooceanske flote od 2014. godine početi će uvođenje novih korveta klase „Stereguščij“ (Projekta 20380) koje će imati i djelomične STEALTH osobine (u sastavu Sjeverne flote već se nalaze dvije takve jedinice). Te korvete bi u perspektivi trebale zamijeniti vrlo šaroliki, raznovrsni arsenal lakih plovnih jedinica tipa raketnih čamaca i raketnih korveta, koje se danas u velikom broju još uvijek nalaze u naoružanju ruske ratne mornarice još iz sovjetskog razdoblja, a uglavnom se radi o taktičko-tehnički zastarjelim, nerijetko i potpuno amortiziranim plovilima.
Najmanje promjene očekuju se u inače najmanjem sastavu – Kaspijskoj flotili. Do kraja 2008. godine ona se sastojala samo od dvije brigade patrolnih obalnih brodova i mornaričko-desantne brigade, a kapitalni brod flotile je raketna fregata „Tatarstan“ (klasa „Gepard“). Tijekom 2012. godine u sastav Kaspijske flotile uključena je još jedna fregata iste klase, a lake plovne jedinice postupno zamjenjuju korvete klase „Buyan“ (Projekt 21630 i 21631). Većina ostalih plovnih jedinica očekuje postupno povlačenje iz operativne uporabe i put u rezalište, a po svemu sudeći, odustalo se i od jedinstvenog projekta ekranoplana „Lun“. U svakom slučaju, očigledno je da su u „jedra“ ruske ratne mornarice konačno počeli „puhati“ povoljni vjetrovi, nakon što je ta grana oružanih snaga dugo vremena bila nepravedno zapostavljana i vječito osuđena na status „druge violine“.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u listopadu 2014.