Naslovnica

Sovjetska agresija i okupacija Poljske 1939.-1941. (II.dio)

Prozvan od Staljina, Berija je uzeo riječ: „U našim logorima za ratne zarobljenike držimo ukupno (ne računajući vojnike i niži časnički kadar) 14 736 bivših časnika, dužnosnika, zemljoposjednika, policajaca, žandara, zatvorskih službenika i agenata obavještajne službe.
28. rujna 2017. u 17:40 1 komentara 1018 prikaza
Foto: Youtube Screenshot

Priprema „rusifikacije“ istočne Poljske

Pod sovjetskom kontrolom našlo se 200 tisuća kilometara kvadratnih poljskih zemalja, što je bilo više od pola predratnog teritorija, kao i 14 milijuna poljskih državljana. Uključivanje tih zemalja u sovjetsku državu dogodilo se vrlo brzo. U atmosferi sveopćeg terora NKVD-a, provedeni su izbori za Narodnu skupštinu Ukrajine i Bjelorusije. U takvim prilikama, pasivni otpor Poljaka nije mogao doprinijeti ničem drugom osim manifestaciji „poljskosti“ tih zemalja. Još 2. studenog 1939. članovi skupštine zapadne Ukrajine i zapadne Bjelorusije obratili su se Vrhovnom sovjetu SSSR-a, tražeći priključenje tih područja Sovjetskom Savezu, što je učinjeno istog dana.

Sljedeća etapa trebala je biti provedba „rusifikacije“ zemalja istočno od rijeke Bug. Staljin je shvatio kako mora uništiti centre koji su stvarali najveći otpor i koji bi mogli povesti stanovništvo „rusificiranih“ zemalja u oružanu borbu: inteligenciju, aristokraciju, časnike i duhovnjake. Mnoge od njih imao je u šaci jer su se već nalazili u zarobljeničkim logorima.

Šef državne sigurnosti, Pjotr Karpovič Soprunjenko, imenovan načelnikom Uprave za pitanja ratnih zarobljenika NKVD-a, trebao se pobrinuti za učinkovitu likvidaciju časnika. Već 3. listopada 1939. predočio je Beriji projekt naredbe u vezi sa zarobljenicima.

„Zarobljenike ukrajinske, bjeloruske i židovske narodnosti, koji potječu s područja zauzetih od Crvene armije, treba osloboditi i poslati kući. Zarobljene generale, časnike višeg ranga i državne službenike zadržat ćemo u logoru u Starobjelsku i čekati daljnja naređenja. Zarobljene obavještajce, kontraobavještajce, policajce, službe KOP-a (Korpus pogranične obrane), zatvorsku službu i žandarmeriju, treba prevesti u logor Ostaškov, a ostale časnike u Kozjelsk te čekati daljnje upute.“ To je značilo početak pripreme za masovna ubojstva.

Logori

Tako je u listopadu 1939. 14 700 časnika poljske vojske i KOP-a, policijskih dužnosnika, pripadnika obavještajne i zatvorske službe, a također i mnogo civila smješteno u logore u Ostaškovu, Starobjelsku i Kozjelsku. Uvjeti su bili stravični. Jesenska hladnoća naišla je rano, pa je u crkvama u Starobjelsku i Kozjelsku, kao i u samostanskom kompleksu u Ostaškovu, koji su služili kao logori, vladala neizdrživa hladnoća.

Zarobljenici su ležali na pričnama - drvenim ležajevima postavljenima jedan iznad drugog, na visini od više metara. Nisu imali madrace ni pokrivače, jedino su ih novine i papir donekle branili od prodorne hladnoće. Zavaravali su se kako to neće dugo trajati. Nisu mogli razumjeti kakvog bi smisla imalo da ih se drži iza žice kad je rat završio...

U prosincu 1939. u logore su stigli posebni izaslanici iz Kremlja. U Katyn je stigao kombrig (bojnik državne sigurnosti) Vasilij Mihajlovič Zarubin. S njim su stigli i suci istražitelji, koji su trebali nadzirati saslušavanje zarobljenika. Moskva je htjela dobiti potpuno saznanje o njihovim obiteljima i znancima, stavovima, obrazovanju i vještinama. Veliki stroj totalitarne države morao je znati sve o svojim podanicima, kako bi uništio nepokorne i iskoristio one koji bi mogli zatrebati. Prolazili su tjedni i mjeseci, a zatočenici su i dalje živjeli u nadi da će biti oslobođeni. 

Smrtonosna odluka na najvišoj razini

Iduća sjednica Politbiroa SKP (b) održana je u Staljinovom kabinetu 5. ožujka 1940. Sovjetski diktator je obavijestio prisutne: „Drug Berija je pripremio bilješke za Centralni komitet namijenjene meni, ali odluku trebamo donijeti zajednički. Radi se o poljskim zarobljenicima. Kako piše drug Berija, svi su oni „zadrti neprijatelji sovjetske vlasti, puni mržnje prema našem poretku.“

Prozvan od Staljina, Berija je uzeo riječ: „U našim logorima za ratne zarobljenike držimo ukupno (ne računajući vojnike i niži časnički kadar) 14 736 bivših časnika, dužnosnika, zemljoposjednika, policajaca, žandara, zatvorskih službenika i agenata obavještajne službe. Prema narodnosti više od 97% su Poljaci. U zatvorima na zapadu Ukrajine i Bjelorusije držimo 18 632 uhićenika, od kojih je 10 685 Poljaka. Oni su zadrti neprijatelji sovjetske vlasti, za koje nema nade da se mogu popraviti. NKVD smatra neophodnim razmotriti to u posebnom postupku, primjenom najviše kazne – strijeljanja.“

Staljin je mogao samo dodati: Drug Berija predlaže da se njihovi slučajevi razmotre bez pozivanja uhićenih, bez iznošenja optužbi, bez odluke o završetku istrage i bez optužnice. To je dobro rješenje. Riješit ćemo se nepotrebnih formalnosti. Prihvaćamo...“

Staljin je prvi stavio svoj potpis. Zatim su potpisali ostali: Molotov, Mikojan, Berija... Primjećujući izostanak dvojice članova Politbiroa, Staljin je dodao: „Dopisat ću drugove Kaganoviča i Kalinjina. Oni će prihvatiti vaše prijedloge.“

Toga dana, 5. ožujka 1940., sudbina poljskih zarobljenika zatočenih u Kozjelsku, Ostaškovu i Starobjelsku bila je zapečaćena. Dva dana kasnije, Berija je potpisao naredbu broj 892/b, koja je određivala masovne deportacije obitelji zarobljenika koje su živjele na područjima osvojenim od Crvene armije.

Masovni teror i deportacije

Stroj terora već je djelovao. Velika akcija preseljenja poljskog stanovništva počela je 10. veljače 1940. Te noći, u desetke naselja i sela, upali su vojnici NKVD-a, Crvene armije i milicioneri. Utrčavali su u dvorišta i lupali na vrata, a zatim provaljivali unutra. Nisu uvijek bili okrutni. Događalo se da su pomagali ukućanima pakirati najpotrebnije stvari u torbe i zavežljaje i tovariti imovinu na kola. Ljude koji su stanovali daleko od željezničkih postaja, skupljalo se u školskim zgradama i na majurima. Tamo su formirane veće grupe koje su prevožene do vlakova.

Preseljenje koje je počelo početkom 1940., obuhvatilo je najmanje 140 tisuća osoba, uglavnom Poljaka, te određeni broj Bjelorusa, Ukrajinaca i Židova. To je vidljivo u dokumentima vojnih konvoja NKVD-a. Mnogi ljudi koji su preživjeli deportaciju smatraju te brojke netočnima, navodeći da je te tragične noći iz kuća pokupljeno oko četvrt milijuna osoba.

U prvom velikom valu deportacije otpremani su doseljenici i šumski radnici. Tako je određivala strašna logika Staljina i Berije. Doseljenici su bili ljudi koji su se nastanili na kresima, odnosno područjima na kojima im je poljska vlada dala zemlju na korištenje u poljsko-ruskom ratu 1920. Sad su trebali osjetiti osvetu sovjetske države za taj izgubljeni rat. Lugari i ostali šumski radnici otpremani su jer je postojao strah da će pomagati protusovjetskim partizanima. Staljin i Berija služili su se iskustvom iz vremena poljskih narodnih ustanaka u 19. stoljeću, kad su ustanici imali glavna uporišta u šumskim bazama.

Odvođeni su na željezničke postaje i tovareni u stočne vagone, u kojima su na obje strane bile prične, drveni ležaji. Na njih se moglo smjestiti po 25 osoba, ali se NKVD-ovci nisu pridržavali te brojke. Često je u vagone naguravano po 50 i više osoba. U malom prostoru teretnog vagona nekoliko desetaka osoba s prtljagom trebalo je preživjeti iduća dva do tri tjedna.

Bila je zima i temperatura se spuštala i do minus 30 stupnjeva celzijusa, a jedini izvor topline bila je mala željezna peć na sredini vagona. Nije se uvijek imalo čime ložiti. Čak i kad je peć ložena u vagonima nije bilo toplo. Tanke stijenke vagona bile su slaba izolacija od hladnoće. Noću bi se ženama uz stijenke vagona zamrzla kosa. 

U četiri velike deportacije, od kojih je posljednja bila u lipnju 1941., odvezeno je daleko u unutrašnjost SSSR-a 320 tisuća ljudi, a neki istraživači smatraju da ta brojka iznosi oko 800 tisuća do milijun ljudi. Najviše njih, 69 tisuća, smješteno je u području Arhangelska. 32 tisuće dospjele su u okolinu Novosibirska, a isto toliko u područje Sverdlovska. Više od 29 tisuća došlo je do Krasnojarska. Široka prostranstva Kazahstana, Kome, Omska, Jakutska i Irkutska postala su zatvori za stotine tisuća Poljaka. Zarobljenici u logorima čekali su da budu oslobođeni i pušteni kućama. Na koncu konca rat je završio. Takva očekivanja stvarali su i podržavali stražari.

„Logorske vijesti su pouzdane, izaći ćemo odavde i to me jako raduje“ – pisao je u svojem dnevniku potporučnik Dobieslaw Jakubowicz. Dnevnici iz Kozjelska, Ostaškova i Starobjelska sadrže jednaku dozu nade. Nade u preživljavanje.

Katinski masakr

Ujutro 3. travnja, zapovjednici logora u Kozjelsku, Ostaškovu i Starobjelsku podignuli su slušalice. Zvali su ih iz Moskve. Dugo su zapisivali prezimena zarobljenika koji su tog dana trebali biti odvedeni iz logora. Prva grupa od nekoliko desetaka zarobljenika u Kozjelsku, trebala se pripremiti za put čiji je cilj držan u strogoj tajnosti. Zarobljenici su prisluškivali ispod otvorenih prozora zapovjedništva. Slušali su kako zapovjednici diktiraju imena pisarima koji su sastavljali liste. U logorima je zavladala radost.

Jozef Czapski je zapisao: “Naše vlasti u logoru proširile su glas da nas Sovjeti predaju saveznicima i da će nas poslati u Francusku, kako bismo se tamo borili.“ Zarobljenici koji su bili zatočeni osam mjeseci, povjerovali su. Željeli su vjerovati u sretan ishod.

U isto vrijeme u šumi u Katynu, Mednoju i Harkovu crvenoarmejci su kopali jarke. Kasnije su i sami strijeljani. NKVD je dobro čuvao tajnu naredbu Politbiroa.

Počelo je posljednje putovanje poljskih zarobljenika. U svim logorima to je podjednako izgledalo. Ujutro je u logorsku salu ulazio časnik iz zapovjedništva i prozivao zarobljenike: ime, ime oca, prezime. Prozvani vojnici okupljali su se uz stolove gdje su istresali sadržaj džepova i bili podvrgnuti površnoj pretrazi, pri kojoj su im oduzimani oštri predmeti. Kod drugih stolova dobivali su provijant: dvije haringe umotane u papir, kruh i vrećicu sa šećerom. Bili su zadovoljni i radosni. Jedni su vjerovali da se vraćaju kućama, a drugi da će biti poslani u neku od neutralnih država.

U Kozjelsku, prva skupina od petnaestak zarobljenika ušla je u kamione. Bio je 3. travanj 1940., oko 15 sati. Posjeli su ih na lukav način: vojnik koji je ulazio u kamion sjedao je na koljena onome koji je ušao prije njega. Stisnuti na taj način, imali su ograničenu mogućnost bijega. Toga dana, iz svakog od logora odvezeno je stotinjak zarobljenika. Idućih dana, kad su iz Kozjelska odlazile skupine od 100 do 500 zarobljenika, zapovjednik logora obavijestio je kapetana Soprunjenka: „Što se tiče početka odvoženja zarobljenika iz logora u Kozjelsku 3. travnja 1940., većina časnika je mirna i zadovoljna što su dočekali oslobođenje iz „proleterskog zatočeništva“.

Putovanje do stratišta odvijalo se u zatvoreničkim vagonima – stolipinkama. Nazvani su tako prema ruskom premijeru na početku 20. stoljeća, Pjotru Stolipinu, koji se krvavo obračunavao s revolucionarima. U zaključane odjeljke, gdje su s obje strane bile prične za šestero, pratitelji konvoja uguravali su dva do tri puta više ljudi nego što je predviđeno. Oni koji bi se zgurani smjestili na gornje prične, mogli su kroz rešetkama zatvoreni prozorčić promatrati put, ali nisu mnogo vidjeli. Brzo je padao mrak.

Putovanje iz Kozjelska trajalo je oko 14 sati. U zoru su pratitelji konvoja naredili pripremu za izlazak. Vlak se zadržao na stanici Gniezdowo, a do vagona je došao autobus s prozorima zabjeljenim vapnom. Časnik koji je ušao u vagon, pročitao je prezimena 14 zarobljenika koji su, idući kroz špalir stražara s puškama s bajunetama, gurani i udarani. Posjedali su u mali autobus. Drugi autobus već je bio pripremljen i došao je dao preuzme iduću grupu. U ostale dane, zarobljenike iz vlakova preuzimala su zatvorska vozila. Ta dva autobusa, vozeći tamo i natrag, vozila su zarobljenika u Katinsku šumu i ostale lokacije koje spadaju pod Katinski masakr. To je bila vožnja između života i smrti.

Visoka ograda na kojoj je bio natpis „Područje NKVD-a, zabranjen pristup stranim osobama“, okruživala je taj dio Katinske šume u blizini Smolenska, u kome je prije rata bilo odmaralište NKVD-a. Major Adam Solski, koji je tamo dovezen 9. travnja, sve je vrijeme pravio bilješke u svom dnevniku. Zapisao je: „Od ranog jutra dan je počeo drukčije. Dovezeni smo do neke šume. Tu je nešto poput ljetnikovca. Tu su nas detaljno pregledali. Uzeli su mi sat na kojem je bilo 6.30. Pitali su me za prstenje. Uzeli su nam novac, opasače, nožiće.“

Sovjetski krvnici su tražili vrijedne predmete poput prstenja, novca, satova. Zarobljenicima je vjerojatno rečeno kako će kroz izvjesno vrijeme boraviti u odmaralištu, a prije povratka kući moraju platiti za svoj boravak na teritoriju SSSR-a. Potom su odvedeni na rub jarka. Oni koji su se pokušavali braniti, vezani su užetom, a na glavu su im stavljani kaputi ili vreća s piljevinom koja je, ako bi žrtva vikala, ulazila u dušnik, izazivajući žestoki kašalj. Žrtva nije mogla vikati,a gušeći se, nije mogla niti pružiti otpor.

U Katinskoj šumi nađena su tijela 4231 poljskog zarobljenika iz logora u Kozjelsku. Svi su ubijeni hicem iz pištolja u potiljak, s male udaljenosti. Ulazne rane bile su na istom dijelu potiljka, što znači da su NKVD-ovski krvnici bili izvježbani ubojice. Zarobljenici iz logora u Starobjelsku i Ostaškovu pobijeni su u podrumima sjedišta okružnih uprava NKVD-a u Kalinu i Harkovu, a također su ubijeni hicima u potiljak. Njihova tijela, prevožena noću pod ceradama kamiona, počivaju u masovnim grobnicama u Mjednoju i Pjatihatkima kod Harkova. Šef državne sigurnosti Soprunjenko 1. prosinca 1940. napisao je tajnu zabilješku u kojoj je ustvrdio: 

„Na raspolaganje okružnim upravama NKVD-a, u travnju i svibnju 1940. stavljena je 15 131 osoba“. Fraza „stavljena na raspolaganje“ značila je „ubijena“. Osim 15 131 osobe u zatvorima Ukrajine i Bjelorusije pobijeno je još 11 tisuća Poljaka.

Zaključak

Godine 1939. Poljska je doživjela tragediju u činjenici da je bila brutalno napadnuta i raskomadana od tada dvije najmoćnije europske države: nacističke Njemačke i sovjetske Rusije. Dva najokrutnija režima 20. stoljeća, Hitlerov i Staljinov, okomili su se na zemlju koja je predstavljala prepreku ostvarenju njihovih ideoloških i velikodržavnih koncepcija. 

Usprkos svim svojim razlikama i rivalstvu, nacisti i boljševici našli su konsenzus po pitanju Poljske. Oba režima željela su Poljsku i poljski narod uništiti na sve moguće načine a najučinkovitiji način je bio pokušaj istrebljenja intelektualaca, političke elite, viših vojnih časnika i svećenstva. U tekstu se nije razmatrala nacistička okupacija Poljske jer bi ona zahtijevala poseban tekst. Uostalom o nacističkom teroru u Poljskoj i drugim slavenskim zemljama se mnogo zna dok su sovjetska odnosno ruska nedjela bila skrivena pola stoljeća.

1943. kad su nacističke vlasti otkrile masovne grobnice poljskih časnika u Katinskoj šumi u blizini Smolenska, vijest je odjeknula kao bomba. Stare sumnje o likvidacijama u režiji NKVD-a su dobile potvrdu. Poljska vlada u egzilu u Londonu tražila je istragu Međunarodnog odbora Crvenog križa a kao odgovor na to Staljin je odmah prekinuo diplomatske odnose s Poljacima. 

Skoro pola stoljeća Sovjetski Savez je negirao i odbijao krivnju za zločine u kojima je nastradalo više od 20 tisuća nevinih osoba. Sovjeti su inzistirali da su masakre počinili Nijemci 1941. To je bila obična besmislica i laž. Na kraju krajeva, u umirućim danima svoga postojanja 1990. SSSR je službeno priznao krivnju i odgovornost za zločine koje je osudio jednako kao i prikrivanje istih. U studenom 2010. ruska Duma je izdala Deklaraciju u kojoj krivi Staljina i ostale članove Politbiroa jer su osobno naredili masakr.

Okupacija, teror i zločini koje su počinile sovjetske institucije u Poljskoj 1939.-1941. ostale su trajna prepreka u odnosima Poljske i Rusije. Ne treba zaboraviti da je Pakt Hitler-Staljin drastično osakatio Poljsku do današnjega dana jer su dijelovi Poljske koji su po Paktu pripali SSSR-u 1939. nakon Drugog svjetskog ratananovo pripojeni Sovjetskom Savezu odnosno Ukrajini, Bjelorusiji i Litvi. Nakon 1991. i raspada SSSR-a, ti krajevi su (p)ostali dio neovisne Bjelorusije, Ukrajine i Litve. Gubitak istočnih područja Poljaci nisu prežalili do danas iako im je zauzvrat 1945. granica pomaknuta zapadno na račun Njemačke.

Nažalost, poljsko-ruski odnosi ostaju do danas opterećeni zbog lošeg povijesnog iskustva. Poljaci se boje Rusije za koju smatraju da ponovo planira izvršiti invaziju na njihovu zemlju pa su stoga jedni od najvećih zagovornika NATO saveza i traže da se razmjesti proturaketni štit NATO-a u njihovoj zemlji koji bi ih štitio od Rusije. No, današnja Rusija nije jednaka onoj koja je 1940. počinila brojna nedjela te bi trebalo prestati koristiti povijest u dnevno političkoj areni.

Izvori:

Chris Bellamy: Absolute War: Soviet Russia in The Second World War, 2008.

Boguslaw Woloszanski: To okrutno stoljeće, 2013.

Isaac Deutscher, Staljin, Politička biografija, 1977.

Robert Service: Povijest suvremene Rusije, 2014.

 

 

Elipso

  • Udarac-zdesna:

    Znači Hitler i Staljin napadnu Poljsku, a Britanci i Francuzi objave rat samo Njemačkoj? SSSR anektira pola Poljske nakon rata i nikom ništa-a rat fol zapoceo zbog teritorijalnog integriteta Poliske? Antifašisti pobili poljsku inteligenciju ? Bez suđenja? Ma nije moguće ... prikaži još! :) . Poljska sudjelovala u komadanju Čehoslovačke? Sovjeti napali Finsku? Sovjeti napali Rumunjsku i anektirali Moldaviju? Ma naprosto nije moguće. Da je to istina onda bi i fašisti i antifašisti bili ista bagra. Zašto lažete ovaj napaćeni hrvatski narod :)))