Dolaskom ljeta rat na europskim bojišnicama nastavio je s daljnjim zahuktavanjem. Zbog nepostojanja jedinstvenog vodstva, vodstvo Antante mučilo se s dogovorima oko vođenja i usklađivanja operacija, dok je kod Središnjih sila geografski položaj umanjivao ovaj nedostatak njihovim grupiranjem u jedinstveni blok. Antantina bojišta bila su geografski razdvojena na tri cjeline: zapadnu grupu, kojoj je pripadala i talijanska vojska, savezničke snage u Solunu i rusku vojsku. Veza između savezničkih vojski na Zapadu i snaga u Solunu uspijevala se održavati, ali uz cijenu znatnih izdataka i teškoća koje su bile nametnute njihovim mornaricama. Puno veći problem predstavljala je veza Zapadnog bojišta s ruskim snagama. Jedine veze išle su pomorskim putem kroz Arktički ocean, no ovaj je put bio prohodan jedino u određeno vrijeme godine, ili preko Transsibirske željeznice i pristaništa na Dalekom istoku.
Odvojenost i loša povezanost snaga bila je najveća slabost Antante. Dok je na Istočnom bojištu od lipnja prijetila Brusilovljeva ofenziva, na Zapadnom bojištu bjesnjele su bitke kod Verduna i na rijeci Sommi kojima se još uvijek nije nazirao kraj. Verdunsko bojište topilo je snage obiju zaraćenih strana, a gubici na rijeci Sommi do početka kolovoza iznosili su 120.000 njemačkih, 145.000 britanskih i 55.000 francuskih vojnika...
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 4. kolovoza na svim kioscima!