Srbija nabavila najsuvremeniji ruski PZO: Pred Hrvatskom ozbiljna sigurnosna dilema

Burna događanja na međunarodnoj sceni uglavnom su u znaku sve ozbiljnije epidemije Coronavirusa, koja je već više mjeseci u fokusu svjetske javnosti. Naravno, ta pozornost je potpuno razumljiva, ukoliko se ima u vidu kako je Coronavirus novi oblik globalne biološke prijetnje, za sada još uvijek velika nepoznanica, a s druge strane izuzetno virulentni (i prilično smrtonosni) oblik zaraze. U takvim okolnostima fokusa međunarodne i velikim dijelom domaće javnosti, kao sekundarna vijest prošla je činjenica kako naš istočni susjed Republika Srbija nabavlja jedan od najsuvremenijih kombiniranih sustava PZO – ruski „Pancir S1“. Upravo su prošle subote isporučena prva dva primjerka bitnice od ukupno 6 koliko ih je Srbija za sada kupila.

Protuzračni kombinirani sustav „Pancir S1“ (naziva se kombiniranim jer se sastoji od topničke i raketne komponente integrirane jedinstvenim sustavom promatranja, uočavanja ciljeva i navođenja borbenih elemenata) je trenutno najsuvremeniji ruski PZO sustav za male i srednje visine, koji je namijenjen za zaštitu vitalnih objekata kritične infrastrukture i većih formacija oružanih snaga. Upravo zbog različite mogućnosti namjene, „Pancir S1“ izrađuje se u nekoliko modifikacija, kao samovozna inačica na kamionima „Ural 5223“ ili „KAMAZ-6560“ ili kao inačica na tenkovskom podvozju, a onda ima sve elemente oklopnog borbenog vozila. Po ruskim izvorima, sustav je opremljen s dva automatska topa 30 mm i 8 – 12 raketa (ovisno o modifikaciji) 57E6-E i može gađati ciljeve na udaljenosti 200 m do 20 km i na visini do 10 000 m. Sustavi navođenja mogu se integrirati u jedinstvenu mrežu protuzračne obrane (redovita opcija), a u krajnjem slučaju (ukoliko dođe do raspada umreženosti sustava PZO) svako borbeno vozilo može potpuno samostalno gađati ciljeve u zračnom prostoru, pri čemu radar vozila može pratiti do 20 ciljeva.

Nabava sustava „Pancir S1“ za potrebe srpskih oružanih snaga u velikoj mjeri narušava simetriju odnosa snaga na jugoistoku Europe i pred Republiku Hrvatsku (odnosno njezino čelništvo) stavlja ozbiljnu sigurnosnu dilemu – zbog čega je Srbiji potreban toliko sofisticiran (jednako tako i iznimno skupi) sustav PZO? Sama konstatacija kako se „prvenstveno radi o obrambenom sustavu“ nije u potpunosti točna, jer doktrinarna namjena sustava definira i njegovu defanzivnu ili ofanzivnu svrhu. Konkretno u ovom slučaju, „Pancir S1“ svakako je obrambenog karaktera ukoliko se koristi za PZO zaštitu vitalne kritične infrastrukture (npr. od mogućeg terorističkog napada iz zračnog prostora), međutim ukoliko služi za PZO zaštitu navalnih oklopnih kolona srpskih oružanih snaga, onda je njegova zaštitna uloga u funkciji agresije i nikako se ne može nazvati „obrambenom“. Potrebno je napomenuti kako tehničke i taktičke osobine tog sustava, te njegova mobilnost i prohodnost na teškom terenu podjednako omogućavaju obje uloge – i agresivnu i obrambenu.

Nabava sustava „Pancir S1“, u kombinaciji s nedavnom nabavom određenog broja višenamjenskih borbenih zrakoplova MiG-29 od strane srpskih oružanih snaga dovoljno su poticajni za ozbiljno definiranje hrvatskih vojnih prioriteta i nabave potrebnih borbenih resursa kako bi se povratila prilično narušena ravnoteža snaga na ovim, uvijek turbulentnim, europskim prostorima. Stalna agresivna retorika predsjednika Vučića (osobito nedavna, nakon isporuke prvih primjeraka „Pancira“) samo dodatno potvrđuje navedene konstatacije. Doduše, potrebno je naglasiti kako samo jedna bitnica „Pancira S1“ (6 operativnih sustava) još uvijek ne predstavlja ozbiljnu prijetnju (očigledno je to i maksimum koji si Srbija može priuštiti u ovom trenutku), ali naša nedavna povijest dovoljno ukazuje na potrebu nužnog opreza u svemu što naš istočni susjed poduzima.