Staljingrad - do zadnjeg čovjeka

Početkom veljače 2013. napunit će se 70 godina kako je sovjetska Crvena armija u potpunosti slomila Kessel kod Staljingrada i bacila na koljena Paulusovu Šestu armiju. Poznat u povijesti kao prvi veliki poraz Nijemaca u Drugome svjetskom ratu i na neki način prekretnica dotadašnjih vojnih uspjeha, ovaj je događaj značajno ubrzao ratna zbivanja ka neminovnom krahu Trećega Reicha. Upravo se Istočno bojište pokazalo možda i najzvjerskijim, jer se ni za jednu stranu ne može reći da je pretjerano marila za načela pravičnoga ratovanja i da je pritom radila neku pretjeranu razliku između vojnika i civila. Stoga, ali i zbog osjećaja krivnje uzrokovane nebrojenim zlodjelima koje su pripadnici SS-a i Wehrmachta počinili tijekom ruske kampanje, Nijemcima se dugi niz godina bilo teško suočiti i na pravilan način pristupiti interpretaciji sudbine običnih njemačkih vojnika, koji su gotovo jednako kao i oni sovjetski na Istočnom bojištu, prošli neizmjerne patnje i u konačnici u najvećem broju i „ostavili kosti“ na ruskoj stepi.
Svojevrsna katarza odnosa prema tome dijelu nacionalne povijesti i ulozi običnog pojedinca u Wehrmachtu, već lagano načeta početkom 80-ih s Petersonovim „Das Boot“, svoj je vrhunac doživjela neposredno nakon ujedinjenja Njemačke kada je obilježavajući pola stoljeća od već spomenutog sloma na Volgi, 1993. godine premijerno prikazan „Stalingrad “.