Početkom veljače 2013. napunit će se 70 godina kako je sovjetska Crvena armija u potpunosti slomila Kessel kod Staljingrada i bacila na koljena Paulusovu Šestu armiju. Poznat u povijesti kao prvi veliki poraz Nijemaca u Drugome svjetskom ratu i na neki način prekretnica dotadašnjih vojnih uspjeha, ovaj je događaj značajno ubrzao ratna zbivanja ka neminovnom krahu Trećega Reicha. Upravo se Istočno bojište pokazalo možda i najzvjerskijim, jer se ni za jednu stranu ne može reći da je pretjerano marila za načela pravičnoga ratovanja i da je pritom radila neku pretjeranu razliku između vojnika i civila. Stoga, ali i zbog osjećaja krivnje uzrokovane nebrojenim zlodjelima koje su pripadnici SS-a i Wehrmachta počinili tijekom ruske kampanje, Nijemcima se dugi niz godina bilo teško suočiti i na pravilan način pristupiti interpretaciji sudbine običnih njemačkih vojnika, koji su gotovo jednako kao i oni sovjetski na Istočnom bojištu, prošli neizmjerne patnje i u konačnici u najvećem broju i „ostavili kosti“ na ruskoj stepi.
Svojevrsna katarza odnosa prema tome dijelu nacionalne povijesti i ulozi običnog pojedinca u Wehrmachtu, već lagano načeta početkom 80-ih s Petersonovim „Das Boot“, svoj je vrhunac doživjela neposredno nakon ujedinjenja Njemačke kada je obilježavajući pola stoljeća od već spomenutog sloma na Volgi, 1993. godine premijerno prikazan „Stalingrad “.

Poslodavac traži radnika sa SSS i nudi 1700 eura plaće