Prošlo je cijelo stoljeće od ulaska Italije u Veliki rat na strani Antante, 24. svibnja 1915. godine. Za današnju Italiju taj događaj je od prvorazrednog značenja. Stoga je talijanska nacionalna televizija RAI ovoj značajnoj stogodišnjici pristupila vrlo profesionalno i ovom povijesnom trenutku dala prostor kakav zaslužuje. RAI je Prvome svjetskom ratu posvetio i internetsku stranicu na kojoj nudi raznovrstan sadržaj vezan uz Prvi svjetski rat. Tu čitatelj može naći slike iz tog razdoblja, kao i brojne članke o bitkama i osobna svjedočanstva. RAI započinje i s prikazivanjem 90-minutne serije posvećene talijanskom sudjelovanju u Velikom ratu, kojom nastoji obilježiti stogodišnjicu ulaska Italije u rat. RAI je prije nekoliko dana u svom studiju, u najgledanijoj političkoj emisiji nacionalne televizije, ugostio umirovljene admirale i generale, povjesničare, aktivne časnike te vojnike i mornare odjevene u tadašnje uniforme. Od zapaženijih gostiju u emisiji je sudjelovala talijanska ministrica obrane Roberta Pinotti, talijanski general Carlo Jean te povjesničar Ernesto Galli Della Loggia.
Rasprava je protekla vrlo trezveno, bez pretjeranog poigravanja povijesnim činjenicama. Italija je zemlja koja je od početka rata kalkulirala na čiju će stranu stati, a presudni čimbenik u toj odluci bile su teritorijalne ponude! Antanta je na stol stavila veću ponudu od Središnjih sila i time zadobila naklonost Italije. Povjesničar Della Loggia u tome ne vidi ništa nemoralno već smatra sasvim normalnom situaciju u kojoj se Italija priklonila onome tko joj je više platio! Premda bi trebali razmisliti je li se možda upravo u tome krio razlog tako mlakog držanja talijanske vojske u Velikom ratu? Antanta je s velikim nadama dočekala pristupanje Italije ratu jer se nadala da će njezinih 600.000 naoružanih vojnika rasteretiti Antantine bojišnice. Ipak se pokazalo da nije ključno koliko pušaka Italija ima, već tko te puške nosi! Otvaranje nove bojišnice s Italijom nije puno poremetilo planove Središnjih sila, a Antanta je Italiji nakon rata dala tek dijelove onoga što su joj obećali u Londonu 26. travnja 1915. godine.
Italija se na navedeno ne obazire, već 24. svibnja 2015. slavi svoj ulazak u Veliki rat! Bez obzira na svu pompu, taj trenutak ne slavi cijela država. Na svim javnim mjestima diljem Italije toga dana vijorio se talijanski barjak, svuda osim u Južnom Tirolu, dijelu Austrije koji je Londonskim ugovorom Italija dobila nakon rata. Tamošnje pučanstvo ni nakon cijelog stoljeća nije zaboravilo svoju pripadnost Austriji, a Italiju nije prihvatilo svojom novom domovinom. Zato se toga dana tamo nije vijorila talijanska zastava. Za razliku od ostatka Italije, Južni Tirol nije slavio. Politički ciljevi Italije uključuju zadržavanje Južnog Tirola. Zato talijanska ministrica ispada smiješna kada izjavljuje da ne razumije njihov stav. Za razliku od nje, povjesničar Della Loggia nema obvezu političke korektnosti pa stoga izjavljuje da je stav Južnog Tirola opravdan i normalan u demokratskom društvu. No, Della Loggia ide i korak dalje pa stanovništvo Južnoga Tirola uspoređuje s Talijanima u Puli, navodeći da ni oni sigurno nisu slavili dan stvaranja Jugoslavije. Premda zaboravlja da je nakon Drugoga svjetskog rata i komunističkog protjerivanja Talijana u Puli ostao tek mizeran broj pripadnika talijanske manjine. Situacija se nije značajnije promijenila ni danas, a nametnuta dvojezičnost samo prikriva stvarno stanje manjina u Istarskoj županiji. Nacionalna situacija u Južnom Tirolu bitno je drugačija od one u Istri, kako god to teško padalo određenim političkim strujama u Italiji, ali i u Hrvatskoj!
Cijela emisija bila je sjajan dokaz da naše susjede i nakon cijelog stoljeća još uvijek muče određeni povijesni problemi, ali i dokaz talijanskog nacionalnog ponosa kao i otvorenosti njihove javne televizije. A gdje smo mi u svemu tome? Čak 60 hrvatskih generala i pet admirala služilo je u austrougarskoj vojsci i mornarici, tome treba pridodati i desetke tisuća Hrvata koji su ostavili kosti na ruskom, srpskom, crnogorskom, a na kraju i talijanskom bojištu. Kakvu je počast Hrvatska njima odala? Dok se Italija kočoperi sa svojom bojišnicom, prešućuje činjenicu da na njoj značajnijih uspjeha nije imala. I to zahvaljujući našim Dalmatincima i Istrijanima, ali i Slovencima koji su se oduprli talijanskoj vojsci boreći se pod zapovjedništvom našeg Lava sa Soče. Feldmaršal Svetozar Borojević, ta talijanska noćna mora, zasluženo je nosio nadimak Lava sa Soče, a danas bismo ga mogli nazvati „zaboravljenim lavom“. Premda se trebamo zapitati koje bi sve hrvatske teritorije Italija nakon rata dobila da naš Lav nije zaustavio njezinu vojsku na rijeci Soči? Teško u povijesti nalazimo vojsku koja je tijekom cijeloga rata ratovala na tako maloj bojišnici, pretrpjela goleme žrtve, a zauzela tako mizerne teritorije kao što je to bila talijanska vojska u Prvome svjetskome ratu. Ali, Italija danas slavi, i to ne svoje pobjede, već sretnu okolnost što se našla na pobjedničkoj strani. Hrvatska je bila na gubitničkoj strani, a pobjednik je učinio sve da njezini ratni velikani, skupa s desecima tisuća hrvatskih žrtava, budu prepušteni zaboravu. Prošlo je cijelo stoljeće u kojemu Hrvati nisu smogli snage prepoznati svoje velikane i žrtve te im dostojanstveno odati zasluženu počast i obilježiti početak Velikog rata kako to priliči kulturnim narodima. Možda to neće uspjeti ni u idućih stotinu godina. Ali iskreno se nadam da će do tada bar nekako uspjeti više privesti kraju taj Drugi svjetski rat, pomiriti se s prošlosti i okrenuti budućnosti. O Bože, kako li samo ta floskula u Hrvatskoj ofucano zvuči!
Talijani su naši "dobri prijatelji i saveznici" ali ih je uvijek dobro imati na oku.