Iako je ulaskom Italije u lipnju 1940. u Drugi svjetski rat Sredozemno more postalo poprištem svakodnevnih krvavih bitki, Jadransko je more dugo vremena ostalo svojevrsna oaza mira. On je samo neznatno bio narušen kratkotrajnim Travanjskim ratom 1941. godine te kasnijim sporadičnim napadima britanskih podmornica i malobrojnih partizanskih snaga na talijanski pomorski promet. Međutim, kapitulacijom Italije u rujnu 1943. prilika se u potpunosti promijenila. U toj kaotičnoj prvoj polovici mjeseca, Nijemci uspjevaju zauzeti gotovo cijelu zapadnu obalu Jadrana, osim krajnjega juga gdje su se Britanci uspjeli probiti nakon prelaska Mesinskog kanala. Istočna je obala Jadrana pak bila nešto teži zalogaj. Gotovo sve talijanske garnizone uspjeli su razoružati partizani, a mnogobrojni otoci i težak planinsko-krški teren dodatno je otežao provođenje operacije „Fall Achse“. Unatoč svemu tome, početkom 1944. godine, cijela je obala istočnog Jadrana bila u njemačkim rukama, osim strateški važnih otoka Visa i Lastova.
Rat na Jadranu time je postao njegova svakodnevna stvarnost, a kako se crta bojišta na Apeninskom poluotoku pomicala prema sjeveru, to je rat zalazio sve dublje u njegove najskrivenije uvale. Ispočetka se rat očitovao u vidu masovnih zračnih napada savezničkih zrakoplovnih snaga (BAF i USAAF) na njemački pomorski promet i luke, a kasnije sve više i više u borbu stupaju britanske obalne pomorske snage (motorni torpedni čamci i motorne topovnjače) i razarači. Za Nijemce je istočna obala Jadrana bila od iznimne važnosti jer se njezinim držanjem osiguravala opskrba Grčke i otoka Egejskoga mora željeznicom kao i osiguranje boka kopnene vojske u Ukrajini. Međutim, to je iziskivalo velike napore i žrtve.