Utvrda Novi Zrin (1661. - 1664.)

Nikola Zrinski je nasuprot velikoj osmanskoj utvrdi Kaniži (danas Nagykanizsa) 1661. godine počeo graditi utvrdu koju je nazvao Novi Zrin. Bila je smještena u blizini Belezne i Legradske gore u Mađarskoj, odnosno Legrada i Donje Dubrave u Hrvatskoj, na sutoku Mure i Drave.

Gradnja je započela usprkos izričitom protivljenju bečkog dvora koji je s Osmanlijama sklopio primirje. Iako se tvrđava u početku gradila praktički u potaji, ipak je izgradnju pomagao Hrvatski sabor te još neki čimbenici. Nikola Zrinski dobio je 1661. od osmanskog sultana dozvolu da na osmanskoj strani Mure može sagraditi ovčarnicu, tj. tor u kome će njegove „ovce biti sigurne od vukova“. Kada je kaniški paša vidio da Zrinski gradi pravu utvrdu, zabrinuo se te je k banu poslao glasnike koji su ga pitali tko mu je dopustio gradnju. Zrinski je ironično odgovorio da je na bedeme postavio topove kako bi njegovi vojnici mogli pucati na vukove i medvjede.

U izboru mjesta na kojem će izgraditi Novi Zrin, uzimajući u obzir pogodnosti terena, Nikola Zrinski želio je stvoriti utvrdu koja bi istovremeno zadovoljavala funkciju napada i obrane. Kako bi mogao mirnije graditi novu tvrđavu, Nikola Zrinski odlučio je prije toga zastrašiti Osmanlije. U travnju 1661. godine u Beč je došao osmanski glasnik koji se tužio dvoru da je Zrinski spalio devet osmanskih sela, poubijao mnogo Osmanlija i zaplijenio nekoliko tisuća goveda. Glasnik je tražio da dvor zabrani Zrinskom akcije na osmanskom teritoriju. No to je bilo bez uspjeha jer je Nikola i nakon toga nekoliko puta provalio na prostor Osmanskog Carstva (uglavnom na prostor oko Kaniže).

Pretvaranje „ovčarnice“ u velebnu utvrdu Novi Zrin

Plan gradnje nove utvrde izradio je vojni graditelj Wassenhoven, prilagodivši ga temeljima ruševina srednjovjekovne utvrde Kecskevára, koja je bila u vlasništvu Nikole Šubića Zrinskog, legendarnog branitelja Sigeta 1566. godine, o kojem je i Ivan pl. Zajc skladao poznatu operu. Time je prvobitna „ovčarnica“ zamijenjena izgradnjom velike utvrde.

Gradnja nove utvrde prije svega je bilo djelo hrvatskih seljaka koji su osobno bili zainteresirani za vlastitu sigurnost. Kmetovi Križevačke i Varaždinske županije mijenjali su se na gradnji Novog Zrina, koju je osobno nadzirao Nikola Zrinski. Na Kakonji je i sam Nikola Zrinski navodno vozio zemlju u tačkama, a s vojskom (koja je po nekim procjenama brojila 5000 vojnika) je pazio da ih ne iznenade Osmanlije.

Krajem svibnja 1661. kaniški je paša Ahmed Seidski s 2000 spahija izvršio očevid na Kakonji gdje se gradila utvrda. Zanimalo ga je što to Nikola Zrinski gradi. On mu je objasnio da gradi tor za svoje ovce. Ahmed-paša se ipak uplašio te se konzultirao s Portom. Na to je sultan, očito uznemiren ovom gradnjom, poslao brojnu vojsku (navodno od 15.000 janjičara) pod vodstvom Muhamed-paše. No ta očito velika vojna sila nije napala Novi Zrin u izgradnji, nego se povukla u Kanižu.

Nikola Zrinski o važnosti utvrde Novi Zrin

U pismu pisanu Dvorskome ratnom vijeću 5. srpnja 1661. Nikola Zrinski napisao je o položaju utvrde Novi Zrin: „Taj položaj i njegova pogodnost ne mogu geografski prikazati u pismu, o tome će Vaša Gospodstva moći bolje izvijestiti gospodin Wassenhofen. Vojnički mogu reći da je taj položaj štit i grudobran gotovo čitava otoka Međimurja, štoviše svih onih pograničnih prostora što ih Slavonija odatle ima na Dravi. Tkogod bude gospodar toga uzvišenja, bit će i otoka, i tih dviju rijeka, Mure i Drave. Pa ako Osmanlije (što su već kanili) preotmu to brdo, neće ih niti Koprivnica niti ikoja utvrda omesti da osvoje Slavoniju. Istina je da unazad šezdeset godina to nijedan Turčin nije opazio do ovoga sadašnjeg paše, koji je prošloga mjesec svibnja s dvije tisuće vojnika došao ovamo, sve sâm osobno promotrio i ne bi bio sve dosad propustio zauzeti to mjesto da ga ja nisam na vrijeme pretekao.“

Tijekom 1662. godine nastavljena je gradnja Novog Zrina. Hrvatski sabor na zasjedanju u Zagrebu održanom 27. veljače 1662. donio je zaključak u kojem su za rad na utvrđivanju Novog Zrina određeni seljaci iz Varaždinske i Križevačke županije. Do kraja 1662. utvrda je bila uglavnom dovršena.

Kako je izgledao Novi Zrin?

Nikola Zrinski u pismu Giovanniju Sagredu od 30. lipnja 1663. pisao je o Novom Zrinu: „Moja utvrda, ako i nije na razini Breisacha ili Dunquerquea, neka zna Vaše Gospodstvo, da ni Ivanić, ni Križ, ni Petrinja, ni bilo koje drugo mjesto na krajini, uz iznimku Koprivnice, nije toliko utvrđeno kao ona, što se tiče položaja i načina gradnje. To što neki kažu da utvrda ne brani Štajersku, nego samo moj otok, čisti je proizvod neznanja i zavisti [...] jer o očuvanju ili gubitku otoka neposredno ovisi i očuvanje ili gubitak Štajerske, budući da, u nedostatku bilo koje druge obrane, s njim neposredno graniči.“ U pozadini navedenih redaka stoje kritike vojnog inženjera i pukovnika Jakoba von Holsta, usmjerene protiv Novog Zrina. Holst je, naime, po nalogu Dvorskoga ratnog vijeća u proljeće 1662. preispitao utvrdu, kako bi „razvidio, je li to doista takvo mjesto, kakvim ga opjevavaju, to jest, je li u stanju obraniti se protiv vojske, te bi li se moglo još poboljšati.“ Nadzornik je zaključio da je utvrda neobranjiva te je izjavio da se „zbog smještaja ni ne može popraviti“.

Utvrda Novi Zrin sastojala se od dvaju dijelova. Veća utvrda nalazila se na lijevoj obali rijeke Mure, dok je manja utvrda bila na njenoj desnoj obali. Između njih je bila ada (riječni otok) s pokretnim mostom koji je povezivao dvije utvrde. Oko veće utvrde bilo je ograđeno predvorje sa stajom, svinjcem, 47 kuća za sluge i više mlinova. Na bedemima su se nalazila 24 topa koje je održavalo 800 pješaka i 400 konjanika. Osim toga, Novi Zrin je bio obilno opskrbljen barutom, hranom i drugim stvarima.

Borbe s Osmanlijama

Za vrijeme početne faze izgradnje Novog Zrina osmanske se snage nisu usudile napuštati Kanižu. Kasnije je zbog provokativnog ponašanja Osmanlija bečki dvor tražio od Zrinskoga da sruši svoju utvrdu, ali Nikola na to nije htio pristati. Izgradnjom Novog Zrina Nikola Zrinski izazvao je gnjev Osmanskog Carstva, ali istovremeno i protivljenje Habsburgovaca koji su pod svaku cijenu željeli očuvati mir.

Velika bitka za Novi Zrin vodila se 13. kolovoza 1663. godine. Tada se u utvrdi nalazio Nikola Zrinski. Iznenada se Novom Zrinu približilo navodno oko 6000 Osmanlija koji su odmah nakon prvog juriša prodrli sve do gradskih vrata, ali su nakon odlučne hrvatske obrane morali odstupiti. Zahvaljujući topovima kojima je Nikola Zrinski sa svojim vojnicima pružio otpor, Osmanlije su odustali od daljnje opsade. Predvečer je ban Nikola sa svojom posadom izišao iz utvrde i otjerao Osmanlije. Procjenjuje se da su osmanske snage imale gubitak od 566, a hrvatska vojska od 30 ljudi.

Do kraja kolovoza 1663. Nikola Zrinski uspješno je odbio još dva napada Osmanlija na Novi Zrin te je nastavio tražiti pomoć od međunarodne zajednice upozoravajući da bi u slučaju novog juriša Novi Zrin mogao pasti u osmanske ruke jer ga „njegovi ljudi napuštaju“.

Pad i rušenje Novog Zrina

Kad su Osmanlije u ljeto 1664. posljednji puta došli pred Novi Zrin, najprije su obratili pozornost na zauzimanje prijelaza preko rijeke Mure. Dio osmanskih vojnika ranije se iskrcao na otoku rijeke Mure kraj utvrde. Dio atmosfere i borbenog morala u vrijeme borbi za Novi Zrin vidi se iz zapisa habsburškoga carskog zapovjednika Raimond Montecuccolija: „Vidio sam mnoge Turke poražene u polju od kršćana ili nadjačane u unutrašnjosti svojih nosiljki, koji su se radije tvrdoglavo smaknuli ili spalili nego da se predaju. Vidio sam ih po danjem svjetlu kod Novog Zrina kako otimaju stražarsko mjesto zaštićeni samo svojim štitovima, ne zaustavljajući se i ne oklijevajući ni trenutka, dok su pogođeni mrtvi padali jedan preko drugoga. Dva puta sam ih vidio kako se sa sabljom u ustima bacaju u Muru, kako bi pred našim očima prešli rijeku plivajući.“

Osobito je zanimljiv opis završnih borbi oko Novog Zrina koje je zapisao Evlija Čelebi: „Zaključeno je da ovaj put svi u jedan mah izvrše juriš, pa su tako svi ratnici jurnuli naprijed s poklicima ‘Allah! Allah!’. Od muhamedanskih pokliča odjekivala su brda. Svi nevidljivi ljudi i sve svete duše pritekli su nam u pomoć, te je sva naša vojska jednodušno i kao jedan odred navalila na grad. Sreća je bila što je na gradskim vratima i bedemima bilo vrlo mnogo pukotina, ali zbog onih predmeta koji su bili postavljeni po gradskim bedemima sa nekoliko tisuća vrsta varki i đavolstava ni ptica u strahu ne bi smjela preletjeti preko zida. Ali su sve serdengečdije napadale na grad kao mravi i osice; vojnici su, hvatajući se za zidove kukastim željeznim oruđem i puzajući jedan za drugim, ulazili u grad, ne dajući neprijatelju ni da oči otvori. S mačem u ruci izvikivao sam muhamedanske ratne pokliče i time sve ratnike podstaknuo na borbu. Čitava vojska potrže mač na neprijatelja, prodrije u grad te pritjesnivši i tukući neprijatelja, dotjerala ga je na obalu rijeke Mure. Kada je neprijatelj uvidio u kakvom se položaju nalazi, on je, zauzet brigom da spasi život, pojurio na most koji se nalazi na Muri u namjeri da prijeđe na drugu stranu.“

Osmanske su snage ujutro između 7. i 8. srpnja 1664. potpalile mine koje su razvalile oba kuta na utvrdama Novog Zrina. Prije toga su Osmanlije zapalili drvene palisade, koje su na bedemima gorjele čitav dan. Nakon zauzimanja utvrde Novi Zrin, veliki se vezir počeo spremati za odlazak te je prtljagu s devama već 10. srpnja otpremio prema Kaniži. Blizu utvrde Novi Zrin nalazio se Montecuccoli koji se nije suprotstavio Osmanlijama. Uzroke što carska vojska nije intervenirala kad je Novi Zrin padao u ruke Osmanlija treba tražiti u širem kontekstu. Kada je grof Raimond Montecuccoli bio imenovan za zapovjednika dobio je naputak da može intervenirati samo ako tursko napredovanje uistinu ugrozi habsburški glavni grad. Stoga se Montecuccoli nije pomakao kada su osmanske postrojbe zauzele Novi Zrin, koji se nije mogao braniti bez vanjske pomoći. Monteccucoli je čekao da se Osmanlije iscrpe i napao ih je tek kada su krenuli prema Beču. Kršćani su pobijedili Osmanlije u bitki na tromeđi Mađarske, Slovenije i Austrije (kraj Mogersdorfa). U kolovozu 1664. Osmanlije i Habsburgovci potpisali su tajni Vašvarski mir. On je nazvan po Vašvaru gdje su se održavali pregovori, a trebao je trajati 20 godina. Određeno je da habsburška i osmanska strana mogu zadržati osvojena područja.

Utvrda Novi Zrin nije se smjela obnavljati. U znak prijateljstva kralj Leopold sultanu je morao dati dar u novcu. Takvim odredbama nisu bili zadovoljni hrvatski velikaši koji su očekivali oslobođenje hrvatskih zemalja. To je bio uvod u znameniti otpor Zrinskih i Frankopana Habsburgovcima.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2017.