Polovicom 15. stoljeća na području negdašnjeg Hrvatsko-ugarskog kraljevstva prvi puta se spominju laki konjanici husari. Oko podrijetla njihova naziva i danas postoje dvojbe. Danas najšire prihvaćena mogućnost jest da njihov naziv dolazi od mađarske riječi za broj dvadeset – hus.
U vrijeme kralja Matije Korvina feudalci su u slučaju rata imali obvezu podići vojnike, dovesti ih pod kraljevski stijeg i to prema ključu po jednog ratnika na svakih dvadeset kuća s njihovih posjeda. Dakle, taj ”dvadeseti“ mogao je biti husar. Najstariji nazivi traže se u vremenu Bizanta iz 11. i 12. stoljeća gdje se spominju nazivi honsor i cursor. Kako bilo, husari su postali svjetski poznati laki konjanici koji su služili u gotovo svim vojskama Europe, a zemlja njihova podrijetla, koja to danas s ponosom ističe, postala je Mađarska.
U jeku najveće austrijske ofenzive protiv Osmanlija, prvu regularnu husarsku pukovniju podigao je u Mađarskoj general grof Adam von Czobor 1688. godine i doveo ju pod carski stijeg. Samo nekoliko mjeseci kasnije učinio je isto bavarski grof Adam Lidl von Borbula. Na sačuvanom spisku njegovih tisuću momaka mnogi se vode s prezimenom Horvat kao i polovica trubača koji se prezivaju Trumbetaš. Čini se da su nekom pukovskom pisaru hrvatska prezimena bila suviše složena i on je tako pojednostavio njihov upis. U Mađarskoj su podizane nove pukovnije 1696., 1702., 1733. itd. Na hrvatskoj vojnoj granici prve husarske pukovnije podigao je princ Joseph Fridrich SachsenHildburghausen (zapovjednik granice 1743.-1749.).
Prvo je 1746. godine ustrojena karlovačka (Carlstüädter Grenz-Husarenregiment) pa 1747. godine varaždinska (Warasdiner GrenzHusarenregiment ) i slavonska (Slavoniche Grenz-Husarenregiment). Taj primjer slijedio je i hrvatski ban koji je 1750. godine podigao dvije banske husarske pukovnije. Dalje ćemo se držati samo Varaždinaca. Njihova prvog pukovnika Mannerda zamijenio je 1749. godine pukovnik Adam von Kukez koji će na tom mjestu ostati punih dvanaest godina. U sedmogodišnjem ratu (1756.- 1763.) pukovnija u brojnim manjim okršajima sudjeluje u bitkama kod Landeshuta u Saskoj i Herne u Češkoj.
Raspuštena je 1786. godine. Husari su u vrijeme ratova 18. stoljeća bili vrlo djelotvorni u tzv. malom ratu, odnosno nečem sličnom kao što je suvremena gerila. Neuhvatljivi, na malim brzim konjima, udarali su protivnika tamo gdje je bio najosjetljiviji. Uništavali su mu logistiku, skladišta, devastirali pozadinu, otimali konje i hvatali kurire, otežavajući protivniku vojno djelovanje. Na ilustraciji varaždinski husar odjeven je u crvenu husarsku odoru. Na glavi nosi visoku krznenu šubaru koja je s gornje strane bila otvorena. U nju je umetnuta crvena „vreća“ čiji je znatno duži kraj ostao viriti izvana. Vreća je služila tomu da se preko obješenog vrha, odnosno jezičca, cijedi kiša izvan šubare. Husari su nosili prepoznatljiv kaputić obložen krznom i vestu s nizom dugmadi i prepleta.
Osim različitih boja odore su se husarske pukovnije međusobno razlikovale i po broju dugmadi, redova prepleta i veza na hlačama. Kićeni pojas nastao je od običnog užeta s kojim su noću sputavani konji i koji je s vremenom izgubio to značenje te je postao ukrasom odore. Jednako tako torbica za sablju prije je stvarno bila torbica da bi postala samo ukrasom na kojem se isticao monogram vladara, u slučaju hrvatskih i mađarskih husara, dvoglavi austrijski orao i monogram carice Marije Terezije ”MT“.
Glavno naoružanje bili su ubojita sablja, kratki karabin (”štucer“) i dva pištolja u utokama na sedlu. Husari su pleli kosu u pletenice na obrazu i rep na vratu. To nisu bili puki ukrasi nego su mogli zaštiti vrat i obraz od udarca sablje. Brkovi su postali tradicionalnim ukrasom husara tako da su u nekim zapadnoeuropskim vojskama golobradi husarski novaci morali nositi umjetne brkove. Posljednje husarsko ”razmetanje“ viđeno je za vrijeme Prvog svjetskog rata poslije kojeg nestaju s bojnog polja.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2012.