Najnovija svjetska objavljena religija bila je zatutnjala s Arapskog poluotoka poput uragana, s tako nesavladivom snagom da ništa nije odolijevalo prodirućim pravovjernima, čija je surovost bila poticana ratnim plijenom jednako kao i vjerskim žarom. Džihad je bio uistinu nešto sasvim novo. Ta arapska riječ za silu koja je temeljito smrskala Bliski istok znači „borba“ ili „napor“ – borba unutar čovjeka, napor protiv neprijatelja (inače u Hadisu stoji Muhamedovo poimanje džihada gdje stoji: „Najbolji džihad je onaj kada pojedinac govori istinite riječi u prisutnosti tiranskog vladara.“).
U manje od sto godina nakon Muhamedove smrti 632. godine i prvi puta od Aleksandra Velikog, imperijalni pojas financija, prometa i trgovine protegnut će se od Samarkanda prema Kini i Sindu na rubu Indije, sve do Tangera na Atlantiku i Sidžilmase na rubu Sahare.
Okoštali režimi i stare kulture bit će u cijelosti asimilirani. U jednom stoljeću Arapi su ovladali politikom i gospodarstvom, kulturom i tehnologijom, s vještinom koja je nalik na oštricu kaljenih mačeva kojima vitla smrtonosna beduinska konjica. Arapski džihad pomeo je kraljevstva i imperije tolikom brzinom da su je zabezeknuti svećenici i kroničari toga vremena nastojali objasniti kao posljedicu moralne iskvarenosti na koju se sručio sam Božji gnjev. Nakon jednog milenija i tri europska stoljeća, proučavatelji arapskog osvajanja u mistici Svetog rata vidjeli su misterij
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne Povijesti od 5. svibnja na svim kioscima!