Vojna krajina bio je naziv za pogranično područje Habsburške Monarhije koje je na početku bilo organizirano kao obrambeni pojas protiv Osmanlija, a poslije je preraslo u golemu habsburšku ratnu provinciju. Hrvatsko-slavonska Vojna krajina tvorila je najzapadniji i najstariji dio veće, posve militarizirane regije, koja se protezala od Jadranskog mora do Karpata.
U europskoj povijesti poznata je ne samo kao zaseban politički nego i vojni, gospodarski i društveni fenomen. Gotovo svaki dvanaesti stanovnik Vojne krajine služio je kao vojnik, a u ostalom dijelu Habsburške Monarhije tek svaki šezdeset drugi stanovnik. Krajišnici su od sredine 18. stoljeća bili profesionalni vojnici, spremni za pokret na sva europska ratišta. U Krajini je tijekom stoljeća nastalo mještovito stanovništvo autohtonih Hrvata i prebjeglih hrvatskih kmetova te brojnih vlaških prebjega i manjeg probja sprskih izbjeglica.
Unatoč brojnim zahtjevima Hrvatskoga sabora, Vojna je krajina razvojačena tek na početku kolovoza 1873. godine, a odluka o ponovnom ujedinjenju s maticom zemljom donesena je 15. srpnja 1881. godine.