Na Olšanskom groblju u Pragu među posljednjim počivalištima istaknutih osoba s kraja 19. stoljeća nalazi se i grob na čijem spomeniku piše: „Hier ruhet der K. und K. Feldzeugmeister Josef Freiherr Philippović Grosskreuz des Leopold-Ordens (K. D.) Commandeur des Militär Maria Theresien-Ordens etc. etc. etc. commandirender General in Böhmen geboren 1819 am 28. April zu Gospič in Croatien gestorben 1889 am 6. August zu Prag.“ Grob je prepušten zaboravu i propadanju, iako u njemu počiva istaknuti austrougarski vojni zapovjednik, Hrvat Josip Filipović, koji je 1878. bio na čelu austrougarskih postrojbi koje su okupirale Bosnu i Hercegovinu i do 1880. bio njezin upravitelj. Upravo ove godine, 28. travnja, navršava se dvjesto godina od Filipovićeva rođenja, ali u domovini, pa i u rodnom Gospiću, uglavnom je nepoznat. Ni mnogi Zagrepčani ne znaju da Prilaz baruna Filipovića nosi ime po jednoj od najvažnijih osoba hrvatske vojne povijesti pa i ne čudi što se povremeno, iz politikantskih razloga, javljaju prijedlozi da se ulici vrati nekadašnje ime, po komunističkom omladinskom vođi Ivi Loli Ribaru. Filipovića je smrt 6. kolovoza 1889. zatekla u Pragu na položaju vojnog zapovjednika Češke te je ondje i pokopan uz najviše vojne počasti na vojnom groblju nakon čijeg ukidanja su njegovi posmrtni ostaci 1906. prebačeni na Olšansko groblje. „Sprovod je obavljen vanrednim saučešćem svih slojeva pražkoga pučanstva.
Učestovala je sva pražka posada, mnoge vojničke deputacije i dr. Sve ulice kroz koje je sprovod išao bile su plinom razsvljetjene“, pisao je u kolovozu 1889. zagrebački Obzor. Od svih Hrvata koje je smrt zatekla u Pragu, među kojima je najpoznatiji Vlaho Bukovac, nijedan nije bio tako svečano ispraćen na posljednji počinak kao Filipović. U grob je spušten uz 24 topovska hica, uz Siegfriedovu smrt iz Wagnerove opere Sumrak bogova. Pogrebna povorka tri je sata prolazila s Male strane preko Karlova mosta uz obalu Vltave do Narodnog kazališta prema groblju u predjelu Karlín. Sprovod je predvodio praški nadbiskup kardinal František Schönborn, a vijenac od palmina lišća u ime cara i kralja Franje Josipa na Filipovićev odar položio je nadvojvoda Franjo Ferdinand. Ironijom sudbine, generalu koji je za Austro-Ugarsku osvojio Sarajevo počast je odao prestolonasljednik kojem će bosanskohercegovačka prijestolnica četvrt stoljeća poslije biti fatalna.
Vojnik od glave do pete
Filipović je rođen u ličkoj vojničkoj obitelji koja je 1781, u vrijeme njegova djeda Ilije, dobila plemićki status s titulom baruna, a 1785. i pridjevak von Philippsberg, što se odnosi na ličko selo Filipoviće. Josipov otac Leopold također je bio vojnik, s činom satnika. Josip Filipović je 1834. stupio kao kadet u Ličku krajišku pješačku pukovniju. Zatim je 1836. postao pukovnijski kadet, a od 1837. do 1839. školovao se u Tullnu u Donjoj Austriji. Ubrzo je promaknut u čin potporučnika, zatim u potporučnika prve klase, a 1843. postaje natporučnik i službuje u glavnim stožerima zemaljskih zapovjedništava u Češkoj i Italiji. Satnik je postao 1847. i sudjelovao u burnim događajima 1848. i 1849. Vatreno krštenje doživio je kao zamjenik načelnika stožera Prvoga korpusa bana Josipa Jelačića tijekom gušenja ustanka u Beču, kad je bio lakše ranjen. Unatoč tomu sudjelovao je u daljim okršajima pa dobiva čin bojnika u Varaždinsko-križevačkoj krajiškoj pješačkoj pukovniji. Zbog zalaganja odlikovan je Vojnim križem za zasluge, a 1849, kad je sudjelovao u gušenju revolucije u Mađarskoj, odlikovan je viteškim križem Leopoldova reda. Idući napredak u karijeri Filipović je ostvario 1851, kad postaje potpukovnik i Jelačićev glavni pobočnik. Od 1853. kao pukovnik bio je zapovjednik Varaždinsko-križevačke krajiške pješačke pukovnije. Oženio se 1856. Bečankom Leontinom von Joelson i s njom imao dva sina i tri kćeri. Nadživjele su ga samo dvije kćeri.
Kao general-bojnik, Filipović je 1859. sudjelovao u ratu protiv Francuske i Pijemonta. Zapovijedao je brigadom u VIII. korpusu, a tijekom bitke kod Solferina njegova brigada borila se punih dvanaest sati protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Iako je bitku Austrija izgubila, hrvatske pukovnije pod Filipovićevim vodstvom razbile su neprijateljsku vojsku na svom dijelu fronte.
Zbog zasluga je odlikovan ordenom Željezne krune II. klase, a 1860. potvrđena mu je titula baruna. Tijekom 1865. Filipović je zamjenjivao bolesnoga hrvatskog bana Josipa Šokčevića, a iduće godine, tijekom rata s Pruskom, kao zamjenik zapovjednika 2. korpusa Sjeverne armije sudjelovao je u bitkama kod Kuksa, Sadove i Požuna i promaknut u čin podmaršala. Postao je zapovjednik 1. pješačke divizije u Beču, a 1867. i titularni pukovnik-vlasnik 35. linijske pješačke pukovnije sa sjedištem u Plzenju. Od 1871. bio je zapovjednik 8. pješačke divizije u Innsbrucku, a time i zapovjednik obrane Tirola i Vorarlberga, da bi 1874. kao general topništva postao zapovjednik vojnog zbora u Moravskoj sa sjedištem u Brnu. Već nakon pet mjeseci bio je imenovan vojnim zapovjednikom Češke sa središtem u Pragu, a u Brnu ga je zamijenio brat Franjo Filipović (1820–1903), koji je također ostvario zavidnu vojnu karijeru – bio je namjesnik Dalmacije i zapovjednik Vojne krajine.
Navodno je upravo Filipović izabran za zapovjednika vojske koja će okupirati BiH jer je još za Jelačićeva života izradio plan okupacije koji je više od 25 godina ležao u arhivu. Češke su novine to ovako tumačile: „Topnički general Filipović je, kao gotovo svi hrvatski generali austrijske vojske, vojnik od glave do pete. Koliko strogo gleda na vojnu obuku i disciplinu, pokazao je kao zemaljski zapovjednik u Pragu: vojska njegova generalata općenito je u izvrsnom stanju i odlikuje se primjerenom disciplinom i visokim stupnjem vojne obuke. Budući da je savršeni poznavatelj južnoslavenskih, a pogotovo bosanskih prilika, kojima se nakon dugo vremena podrobno pozabavio, općenito se smatra da Josef pl. Filipovičodskače od drugih za velevažnu ulogu na koju je nedavno bio pozvan.“
Uoči okupacije BiH, Josip Filipović je iz Češke premješten u Hrvatsku i imenovan zapovjednikom XIII. korpusa sa sjedištem u Brodu na Savi, gdje je 29. srpnja 1878. prešao Savu. Slamajući osmanlijski otpor, preko Dervente, Doboja, Maglaja, Žepča, Vranduka, Zenice, Kaknja, Visokog i Kiseljaka napredovao je prema Sarajevu, u koje je ušao 19. kolovoza, preuzeo zapovjedništvo novoustrojene 2. armije te do 19. listopada dovršio okupaciju Hercegovine. Zbog zasluga je odlikovan Komanderskim križem Reda Marije Terezije. Nakon što je do 1880. bio vojni i civilni upravitelj BiH, Filipović je 1881. premješten na uglednu dužnost zapovjednika Beča, ali 1882. na vlastiti je zahtjev ponovno imenovan zapovjednikom Češke i u njoj ostaje do smrti.
Počasni građanin Praga
Postao je i počasni građanin Praga, koji je zadužio time što je gradskim vlastima izlazio ususret u vezi s prodajom vojnih objekata i gradnjom infrastrukture. Filipović nije nikad savršeno naučio češki, ali poticao je uporabu češkog kod obuke i češki razgovarao s vojnicima, stekavši time popularnost. O tome svjedoči češki književnik Josef Svatopluk Machar, koji u pripovijetki Dobrovoljačka godina (1921. prevedena je na hrvatski) piše o svojim vojničkim uspomenama te Filipovića ovako portretira: „Oko 10 sati dojahao bi Filipović, strah i trepet oficira, a ljubimac običnog malog vojnika i sjedeći uspravno u sedlu na svom bijelom konju jahao bi lagano, velik, veličanstven na čelu ogromne pratnje svih štapskih oficira cijele garnizone kao netko koji dolazi na veliki sud. Onda bi ustavio i promatrao; strašno je bilo njegovo rumeno lice, strašne njegove sive, oštre i pronicave oči i sijeda, razdijeljena brada. Bili su to časovi, kad bi i oholi pogledi bogu sličnih poručnika postajali neznatni i kao molili i zaklinjali noge jadnih, malih vojnika: ‘Drage moje, držite se zajedno, lijepo, čvrsto, jedan dva – jedan, dva!...’ A stari bi Filipović gledao te noge, što su sjekle, udarao bi jahaćom šibom o čizme i glasno govorio: ‘jedan – dva – kao grom!’ Često bi nam se pružila slika bez riječi: daleko od nas, daleko od svih vojnika uopće nastao bi jedan krug. Filipović u sredini, visoko na konju, a pred njim, skupljenih peta, naprijed nagnuta tijela, stajao bi kakav kapetan, major, pukovnik. Filipović bi gestikulirao jahaćom šibom, njegova pratnja ne bi se ni ganula, kao drveće pred buru – čak ni konji se nisu micali… Val mladih tjelesa prohuji mimo Filipovića; stara, sijeda ekselencija gleda ti nekom blagom simpatijom u lice – ti vidiš da se on veseli tvojoj mladosti, tvom zdravlju, da mu dobaciš veseo, radostan pogled – a glazba klikće kao vodopad, leti nebu pod oblake, pada, raspršava se i samo bubanj tutnji. Ne osjećaš ništa drugo nego svoju zdravu mladost i ne osjećaš ništa, nego da bi tu svoju zdravu mladost smjesta dao za tu sijedu, očinsku ekselenciju.“ O Filipovićevoj slavi svjedoči činjenica da su u Češkoj njemu u čast skladane dvije koračnice – prvu je, pod nazivom Philippovich-Marsch, skladao Franz Schmid, a autor je druge, naslovljene Philippovich, Johann Nepomuk Král. Snimke obiju koračnica dostupne su na internetskoj stranici Youtube..