Prije imena bio je most. Krhki drveni most s bučnim lancima. Most, a na njemu čuvari – Mostarci, oni od kojih je rođeno ime. U vječnost je zakoračio Mostar, izniknuo iz svojih mostova. Iz krhkoga mosta čvrst grad. Mostove Mostara gradili su umrli graditelji s istoka i sa zapada. Vlastodršci su se otimali za njihova imena. Turci su od kamena podigli onaj najpoznatiji, a Austrougarska je gradila niz novih, vitkih ljepotana, čeličnih i betonskih te, u samo četiri desetljeća, preinačila petstogodišnju osmanlijsku kasabu
u europeiziran, uljuđen grad.
Otad mostovi Mostara pričaju svoje priče koje su devedesetih spojene u jednu. Tada sve laste padoše u ćudljivu Neretvu, a onda niknuše opet, izroniše iz virova, iz dubina. Ratno je pero opet ispisalo nove stranice mostarske povijesti, uplelo se na najstrašniji način u gradsku zbilju i ostavilo smjernice za stvaranje nove životne stvarnosti Mostaraca, one u kojoj su i u 21. stoljeće zakoračili s teškim bremenom još žive borbe za onu istinsku slobodu i za povijesna prava.
Priča o mostarskim mostovima kreće od sjevera ka jugu, počevši od prigradskoga naselja Bijelo Polje. Naime, postojeći neretvanski mostovi na mostarskomu gradskom području su: Most Vojno-Potoci, Željeznički most u Raštanima, Most Sutina (u izgradnji), Carinski most, Most Musala, Bunur, Stari most, Lučki most, Most Hasana Brkića, Most Franje Blaževića, Željeznički most u Baćevićima te Južni most na ušću rijeke Bune u Neretvu. Kao nikada izgrađeni, u zamislima su ostali pješački most podno Hidroelektrane Mostar, pješački most preko Skakala te monumentalni austrougarski most koji je trebao niknuti između Bunura i Staroga mosta. Mostar je jedini grad na širemu podneblju s tolikim brojem mostova, a proširimo li priču na ukupno općinsko područje, znatno će porasti i broj mostova (Drežnica, Salakovac, Žitomislići...). Pribrojimo li tomu i one koji su potopljeni izgradnjom HE Salakovac, te manje mostove koji nisu na Neretvi, nego na njezinim pritokama, brojka doseže nekoliko desetaka mostarskih mostova. Mostar ne bi mogao bez svojih lasta pa je Općinski stožer HVO-a HR Herceg-Bosne Mostar još u jeku rata, pod srpsko-crnogorskom, kasnije i vatrom tzv. Armije RBiH, organizirao prikupljanje novca za obnovu mostova. Ostala je posebno upamćena manifestacija Dani Mostara u Splitu odnosno Mostovi Mostara kojoj su se odazvala najveća hrvatska imena glazbe i drugih grana umjetnosti, prikupljajući novce za obnovu mostarskih mostova.
Most Vojno-Potoci izgradila je Kraljevina Jugoslavija 1931., prema ranijemu austrougarskom nacrtu, a 1945. ruše ga njemačke trupe
pri povlačenju. Socijalistička je Jugoslavija novi most podigla tek 1975., ali je i taj završio u Neretvi, u noći na 21. svibnja 1992., kada su ga minirali srpski vojnici, prvoga u Mostaru. Hrvatsko vijeće obrane gradi željezni most odmah nakon Domovinskoga rata i pušta ga u promet 24. svibnja 1995., dok je novi, betonski dvotračni most, na to mjesto zasjeo 21. prosinca 2007. godine. Stara je već priča planirani pješački most u Raštanima, nekoliko stotina metara niže od HE Mostar, gdje je za trajanja izgradnje brane postojao montažni most kojega više nema. Gradsko ga je poglavarstvo kanilo podići od željezne konstrukcije s uklonjenoga mosta u Vojnu, ali sve je ostalo na zamislima. Treći sa sjevera, Željeznički je most u Raštanima, izgrađen u SFRJ, a srušen 11. lipnja 1992., pri povlačenju srpsko-crnogorskih snaga. Danas njime opet tutnje teški vlakovi. Betonske stope na Skakalima svjedoče kako je 1993. HVO-a planirao izgradnju mosta za dosezanje Sjevernoga logora odnosno zaposjednute Vojarne Tihomira Mišića, što zbog žestokih ratnih okršaja nije ostvareno. No, sada je bivša vojarna konačno dosegnuta sa zapadne strane, ali sasvim novim mostom kojega Mostarci već krstiše kao Most Sutina, prema toponimu koji ime duguje sv. Ivanu Krstitelju. Prema je s radovima otpočeto 9. kolovoza 2008., otad sve žalosno stoji na postavljenoj konstrukciji i na izlivenim stupovima na koja će, akobogda, leći četverotračni, betonski most koji će spojiti Ulicu kralja Tomislava s magistralnom prometnicom koja povezuje Mostar i Sarajevo.
Slijedi Carinski most, aristokrat među mostarskim mostovima, najljepši u predvečerje, kada se njegova svjetla kupaju u njedrima Neretve. Austrougarska je Zemaljska vlast u Prvomu svjetskom ratu željela povezati tadanji željeznički kolodvor sa Sjevernim logorom pa su most, prema projektu inženjera Miloša Komadine, urađen i za kolski i za željeznički promet, tijekom 1917. gradili ruski ratni zarobljenici. U promet je pušten 9. ožujka 1918., ali je dorađivan pa su posljednji dijelovi ograde postavljeni tek 1920. godine. Prvotno je služio kao carina, a njegove su naplatne kućice, u kojima je tih davnih godina naplaćivana mostarina, jedinstvene
u ovim krajevima. Na stankom je dobio ime cara Karla I. Austrijskog, potom je kršten po kralju Aleksandru Karađorđeviću, u razdoblju NDH zvao se Most Andrije Artukovića, nakon 1945. Most Ive Lole Ribara i, na kraju, Carinski most. Srušen je 11. lipnja 1992., zajedno s Mostom Hasana Brkića i Željezničkim u Raštanima, a 1. svibnja 1996. postao je prvim obnovljenim mostarskim mostom, s tim da je tada proširen za jedan metar, glede olakšanja u protočnosti cestovnoga prometa. Sljedeći mostarski most danas se zove Most Musala, što znači mjesto okupljanja za obred islamske molitve. Turci su, hoteći rasteretiti Stari most, na mjestu današnjega mosta započeli izgradnju 1873., ali je 1875. prekinuta Hercegovačkim ustankom protivu Turaka, pod vodstvom don Ivana Musića.
Austrougarska je 1882. završila željezni, rešetkasti Most cara Franje Josipa, na šest zidanih stupova od tesanoga kamenja koji je bio naručen za Jablanicu i izrađen u Mađarskoj, ali je ispao kraći za četiri metra pa je postavljen u Mostaru. Dana 7. srpnja 1936. zamijenjen je armiranobetonskim mostom kralja Petra II. Karađorđevića, godine 1945. nazvan Most maršala Tita. Srušen je na Dan državnosti, u noći na 30. svibanj 1992., privremeno ga je naslijedio montažni, a danas betonski most, otvoren 2000. godine. Nakon Musale, Neretvu premošćuje pješački most Bunur, izgrađen 1998., kada zamjenjuje raniji viseći most, podignut tijekom rata.
Mostar je uoči Prvoga svjetskoga rata trebao dobiti još jedan most, čiji je nacrt sačuvan u Pismohrani Hercegovine i u Državnoj pismohrani u Beču. Trebao je biti dug 64 metra i smješten između tadanjega Trga princa Rudolfa i Bašćine odnosno između negdanjega Doma Armije i zgrade Simfonijskoga orkestra. Projektiran je u pseudomaurskomu stilu, u predaji zvan Rudolfov most, a posebna mu je značajka to što je trebao imati nevjerojatna dva kata, trgovine i restorane, kolničke širine 8 metara, što odgovara današnjim četverotračnim mostovima. To bi arhitektonsko čudo onoga vremena zasjenilo i sam Stari most. Međutim, izgradnja nikada nije niti započeta. Upravo je Stari najpoznatiji mostarski most, znamen Grada. Nije poznato kada dobi to vječno ime, a prema nalogu turskoga sultana Sulejmana Veličanstvenog gradio ga je Hajrudin aga, učenik čuvenoga carigradskog graditelja Kodže Sinana age. Ljeta Gospodnjega 1566. završena je izgradnja i otad je prkosio vremenu dugih pet stoljeća, da bi smrt dočekao 9. studenoga 1993., u jeku hrvatsko-muslimanskih ratnih sukoba. Velikom suradnjom više država, ponovno je izgrađen i svečano otvoren 24. srpnja 2004. godine.
Prvi južni susjed Staromu, Lučki most, izgrađen je krajem lipnja 1913., prema projektu tuzlanskoga inženjera dr. Jove Simića koji je odabran između četiri ponuđene inačice, prikupljane od 1910., premda je zamisao o izgradnji vukla korijenje još iz 1888. godine. Prvi je to armiranobetonski most u državi, sa stilskim detaljima zakašnjele secesije u arhitektonskoj obradi. Izvorno je nazvan Most Mustafe Mujage Komadine, u čast čuvenomu prozapadnjačkom mostarskom poglavaru i njegovim zaslugama, da bi na koncu postao Lučki most. Dana 24. svibnja 1992. ušao je u povijest kao prvi porušeni mostarski most na najužemu gradskom području. Nakon obnove, svečano je pušten u promet 24. srpnja 2005., na obljetnicu otvorenja Staroga mosta. Zanimljiv je podatak da se u ono staro vrijeme za prelazak preko mostova cara Franje Josipa (Musala) i Mujage Komadine (Lučki) plaćala mostarina za pješake, ali samo za prelazak sa zapadne na istočnu obalu Neretve. Jednostavan, ne posebno ugledan, ali itekako koristan, most je Hasana Brkića, u puku znan i kao Tekijski most. Izgrađen je ne tako davne 1980., kao posljednji mostarski most podignut prije Domovinskoga rata. Porušen je 11. lipnja 1992., zajedno s Carinskim i sa Željezničkim mostom u Raštanima, a obnovljen u prosincu 1996. godine. Ime je dobio prema odvjetničkomu pripravniku Hasanu Brkiću koji je 27. studenog 1953. proglašen narodnim junakom SFRJ.
Slijedi Most Franje Blaževića, do rata zvan Avijatičarski most, koji također potječe iz SFRJ. Prvi je to most od prenapregnutoga betona u cjelokupnoj bivšoj Jugoslaviji. Izgrađen je 1962. za vojne potrebe i do Domovinskoga rata nadzirala ga je i koristila isključivo tzv. JNA. Srbi ga ruše pri povlačenju pred snagama HVO-a u jeku Lipanjskih zora 12. lipnja 1992., a obnovljen je u rujnu 1996., kada je imenovan prema poginulomu junaku Domovinskoga rata Franji Blaževiću.
Na koncu, dva najjužnija mostarska mosta u južnim prigradskim naseljima su Željeznički most u Baćevićima i Južni most, izgrađen
tijekom Domovinskoga rata na ušću rijeke Bune u Neretvu, kada je bio poznat kao Most Maslenica.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u prosincu 2011. godine.
