Profesionalna, uniformirana oružana formacija vojnog ustroja za obavljanje obrambeno-redarstvenih dužnosti, Zbor narodne garde, od kojeg je nastala Hrvatska vojska, prvi je put bio postrojen 28. svibnja 1991. na stadionu NK Zagreb. Prve brigade ZNG-a predstavljenje su hrvatskoj javnosti na svečanoj smotri uz mimohod, dodjelu zastava brigadama i polaganjem prisege. Taj se dan slavi kao Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske.
Zbor narodne garde se ustrojio kao odgovor na razoružavanje Teritorijalne obrane u Hrvatskoj, kao i zbog nemogućnosti nove hrvatske države da osigura teritorijalni integritet i funkcioniranje pravne države na svom cjelokupnom državnom području.
Postrojbama Zbora narodne garde zapovijedalo je Ministarstvo obrane, a formalno su bile ustrojene u Ministarstvu unutarnjih poslova.
Krajem srpnja 1991. godine ustrojeno je Zapovjedništvo ZNG-a, a zatim su osnovana zapovjedništva za istočnu Slavoniju, banijsko-kordunsko područje, ličko područje, srednju i sjevernu Dalmaciju i za južnu Dalmaciju. U kolovozu je osnovano i Zapovjedništvo Zagrebačkog korpusa ZNG čime je zaokruženo ustrojstvo obrambenog sustava Republike Hrvatske. Hrvatske oružane snage su tada imale ukupno 60 tisuća pripadnika, od čega je polovica – 30 tisuća pripadnika bilo u sastavu MUP-a. Temeljem Zakona o obrani donesenog u rujnu 1991., oružane snage organiziraju se u jedinstvenu Hrvatsku vojsku (HV), a 21. rujna 1991. godine uspostavlja se Glavni stožer Hrvatske vojske (GSHV), s načelnikom generalom Antonom Tusom. U HV-u je kao poseban dio zadržan Zbor narodne garde kao profesionalan sastav, a pričuvni sastav ZNG-a i Teritorijalne obrane preveden je u pričuvni sastav HV-a. Postrojbe ZNG-a 3. studenog 1991. preimenovane su u Hrvatsku vojsku.
U godinama nakon Domovinskog rata, Oružane snage RH počele su procese transformacije u skladu s potrebom za racionalizacijom Oružanih snaga, kao i odlukom za pristupanje Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Cilj je bio stvoriti malu, učinkovitu, mobilnu i modernu oružanu silu, koja će moći odgovoriti svim zadaćama koje se pred nju postave. U tim naporima dragocjena pomoć bila su iskustva iz Domovinskog rata. Oružane snage RH prihvaćale su visoke standarde usmjerivši svoje napore prema ostvarivanju kompatibilnosti i interoperabilnosti s oružanim snagama Sjevernoatlantskog saveza. Stalnom i sustavnom obukom i školovanjem dostignute su zahtjevne sposobnosti. Uloženi napori Oružanih snaga Republike Hrvatske značajno su pridonijeli punopravnom članstvu naše zemlje u NATO-u.
Proces približavanja NATO-u intenziviran je 2000. godine, kada je Hrvatska postala pridružena članica u Parlamentarnoj skupštini NATO-a, a poseban zamah je taj proces dobio nakon 2002. godine, kada je Hrvatska dobila Akcijski plan za članstvo (MAP-Membership Action Plan). Strateški dokumenti koji su doneseni - Strategija nacionalne sigurnosti (2002.), Strateški pregled obrane (2005.) i Dugoročni plan razvoja OSRH 2006.- 2015. (2006.) dali su i smjer razvoja Oružanih snaga.
Razdoblje od 1998.-2009. obilježilo je više nego dvostruko smanjivanje broja pripadnika OS RH na oko 18.000 pripadnika u 2009., ali i početak sudjelovanja pripadnika Oružanih snaga u mirovnim misijama (prva mislija - 1999. Siera Leone), čime je Republika Hrvatska u vrlo kratkom razdoblju od primateljice međunarodnih snaga postala davateljica mirovnih snaga.
Izvor: knjiga "Na današnji dan - prijelomni događaji iz hrvatske i svjetske povijesti", www.morh.hr
